piše: Verica Jačmenica-Jazbec, dr.med.
Adama znam već petnaestak godina. Potječe iz brojne, vrlo skromne obitelji, od slabo obrazovanih roditelja. Živi u okruženju koje baš i nije poticajno. U svom selu završio je osmogodišnju školu i želio se upisati u najbližu srednju školu. No, zbog slabijih ocjena ostao je ispod crte.
Intenzivnim zauzimanjem njegove starije, školovane sestre, ipak se upisao kao „poseban slučaj“ u željenu školu; dobio je čak i smještaj u učeničkom domu.
Adam se, odvojen od obitelji, teško snalazio. Bilo mu je teško svladavati gradivo i prihvatiti domski kućni red. Nedostajalo mu je upornosti i radnih navika, nije imao životne čvrstine, njegovo samopouzdanje bilo je iznimno nisko. Imao je kompleks manje vrijednosti i bio izrazito povodljiv dječak. Silno je želio biti prihvaćen u grupi, a to mu se nije događalo. Želio je biti dio grupe, a dječaci iz učeničkoga doma su ga izolirali ili podcjenjivali. Želio je imati prijatelje, a nije ih znao steći. Učenici iz doma znali su ga provocirati, a on se nije znao oduprijeti. Upadao je u njihove zamke koje su završavale tučnjavama. Postao je problematičan u vladanju, popustio je u učenju i svakim danom bio je sve nesretniji.
Domski odgajatelji prekasno su opazili da se s dječakom nešto loše događa. Zbog slabih rezultata prijetio mu je gubitak školske godine. Tada je na scenu ponovo stupila njegova sestra. Ona ga je ispisala iz škole, da mu ne propadne godina. Upisala ga je u drugu školu, također s učeničkim domom, ali daleko od nje i od rodnoga sela.
Adam se ponovo našao u novim okolnostima. U novoj školi bilo je slobodno samo jedno mjesto. Upisan je u smjer koji baš nije obožavao. No to je bila jedina mogućnost da nastavi školovanje. Drugi razred je u novoj školi proveo na drugačiji način od ostale djece. Ponovo se osjećao izoliran, manje vrijedan, opet je čeznuo za prijateljima, a nije ih znao naći, niti zadržati. Bio je usamljen, osamljen, iznutra prazan i nesretan.
Želeći mu nekako pomoći, povezala sam ga sa obitelji moje prijateljice koja je živjela nedaleko njegove škole i imala sinove njegove dobi. Ta mu je obitelj materijalno pomagala i poticala ga da ustraje u učenju. Savjetovala sam mu da s tim dobrim ljudima njeguje i održava kontakt. Upućivala sam ga da se pridruži mladim volonterima u dječjem vrtiću i u osnovnoj školi.
No, Adam ništa od toga nije pokušao, tobože zbog pomanjkanja vremena. Njegov je najveći problem bio u tome što nije znao biti sam i biti samostalan. Povremeno mu je ponešto trebalo (nove tenisice, oprema za gimnastiku, zaštitni ogrtač za rad u školskom laboratoriju). Nije imao novaca za to, a roditelji mu nisu mogli poslati jer su siromašni. Ja sam mu već na početku srednje škole kazala da na moju pomoć može uvijek računati. Ali on mi se nikad nije izravno obratio. Umjesto njega nazvala bi me njegova sestra i zamolila da mu nabavim određene potrebne stvari.
U trećem razredu Adam se silno zaljubio u jednu učenicu. Njihovo intenzivno druženje bilo je neprikladno za školske i domske prilike. Izgubio je glavu za tom djevojčicom. Ona je u početku prihvaćala njegovo udvaranje. No, kad su njezini roditelji doznali za tu vezu, kategorički su se tome usprotivili. Čak su i ozbiljno upozorili upravu škole i učeničkoga doma da spriječe takvo ponašanje. Djevojka je ipak poslušala roditelje i udaljila se od Adama. Njega je pak raspad veze gotovo slomio; bio je na rubu očaja, htio je prekinuti školu i vratiti se kući na selo.
U to doba sam razgovarala s njime: osjećao se odbačeno, drugorazredno, frustrirano, želio je pobjeći od svega. Govorio mi je da bi najradije otišao nekamo u inozemstvo i radio bilo što.
Onda se ponovo javila njegova sestra. Pomogla mu je preboljeti njegove ljubavne jade. Završio je srednju školu. Ja sam očekivala da će početi tragati za poslom. No, sestra je uprla sve sile i nagovorila ga da studira. Ona je tražila sve moguće načine da ga upiše na bilo koji fakultet.
Njemu je sve to bilo posve svejedno. Nakon završenih prijemnih ispita za fakultete opet se našao ispod crte. Mogao se upisati samo uz plaćanje školarine. I to je sestra nekako riješila, pribavivši mu potvrde da su siromašna i mnogobrojna obitelj s bolesnim roditeljima…
Nakon što su završili svi upisi, ostalo je jedno jedino slobodno mjesto u studijskoj grupi na koju Adam nikad ne bi ni pomišljao. Sestra je inzistirala da se ipak upiše. Tumačila mu je da se mora obrazovati, osamostaliti, postati svoj čovjek i da ne smije ostati na teret roditeljima. I upisao se. Sestra mu je čak pribavila i skromnu stipendiju i krevet u studentskom domu.
Mladić je i na studiju zadržao svoj stil življenja. Htio je imati prijatelje, družiti se s njima, izlaziti, biti kao drugi studenti. No, opet nije bio prihvaćen, opet su ga kolege izolirali ili zaobilazili.
Nije se mogao nositi s boljima od sebe. Priklonio se lošijima od sebe. Učio je teško, ali je ipak polagao ispite. Imala sam utisak da on sve to radi nekako preko volje. Nije imao žara za struku koju je studirao. Svaki novi predmet koji je trebalo proučavati predstavljao mu je stres. Na studentskim vježbama, tijekom kojih su se simulirale situacije koje će imati na radnom mjestu, odjednom bi osjetio slabost, nemoć, paniku, nedostatak zraka, lupanje srca… Znao mi je reći da bi najradije pobjegao od svega toga. I voditeljica vježbi je opazila da se s Adamom nešto neuobičajeno događa.
Forsirao je da bude sličan drugima. Poznavao je jednu kolegicu koja je inače bila u stalnoj vezi sa svojim mladićem. Jednom ga je ona pozvala k sebi u stan. On je, naivan i nepromišljen, prihvatio taj poziv. Njih dvoje su najprije pili pivo; on je popio tri boce piva za redom. Potom su pili i žestoka pića. Onda mu je djevojka ponudila i travu koju su oboje pušili.
Adam mi je mnogo kasnije pripovijedao da je takvo svoje ponašanje smatrao normalnim. Obrazlagao mi je da „svi studenti piju alkohol i svi puše travu“. Smatrao je da je time konačno postao ravan svojim kolegama. Nakon dosta pića i pušenja trave odjednom mu je u djevojčinom stanu pozlilo. Uhvatila ga je panika, ostao je bez zraka, osjećao je gušenje, strah i užas, dobio je lupanje srca, poremetila mu se svijest. Imao je neka nejasna priviđenja, pa potom halucinacije.
Takvoga, svega izbezumljenoga, djevojka je uvalila u taksi i poslala u njegov studentski dom. Tamo se, očajan i uzbuđen, skutrio pod pokrivačem u svome krevetu, panično nazivajući svoju sestru. Govorio joj je o svojim halucinacijama i molio da ga odvede kući. Ona je bila pred kraj trudnoće i nije mogla doći po njega u udaljeni grad. Nazvala je mene za pomoć. Adamu je trebala hitna psihijatrijska pomoć… Moj kolega, psihijatar u tome gradu primio ga je brzo, preko reda… Adam je postao njegov pacijent.
Što je trava
To je svakodnevni, nestručni, ulični naziv za jednogodišnju biljku indijsku konoplju. Njezin cvijet zove se marihuana, no neki ljudi i cijelu biljku zovu trava. Sastojak trave je droga, koja s zove kanabis ili THC (tetrahidrokanabinol). Iz te biljke se izolira i smola koja se zove hašiš (ili šit). Oko 1980. godine trava je sadržavala je oko 2% aktivne tvari, tj. THC-a. Danas ona u ilegalnoj prodaji sadrži do 25% THC-a. Smrvljena trava puši se kao cigareta u kombinaciji sa duhanom, jer onda lakše gori (to je džoint). Može se pušiti i u običnoj luli ili u vodenoj luli (nargili). Trava se može i piti kao čaj ili jesti umiješana u hranu.
Štetni učinci trave
Trava je droga koja uzrokuje ovisnost. Ona stvara opuštanje, euforiju (pretjeranu veselost), pojačani apetit, suha usta, zaboravljanje, crvenilo očiju, psihičku depresiju, paranoju (konzument misli da ga netko slijedi, nadzire, proganja, da mu netko želi nauditi, da ga želi ubiti), halucinacije (konzumentu se priviđaju ljudi ili zbivanja koji u stvarnosti ne postoje), ubrzani rad srca, poremećaje pokreta, poremećaje svijesti (konzument je uvjeren da lebdi). Ovisnici o travi popuštaju u učenju, te su posljedično neuspjeli u školi ili na fakultetu. Osoba pod utjecajem trave ima osjećaj da je vrijeme usporeno, zato za volanom nema adekvatne brze reakcije i često uzrokuje prometne nesreće. Osoba koja uživa travu ima strah od kontakata s drugim ljudima, ne zna steći prijatelje, niti održavati prijateljstva. Zato postaje osamljena, izolirana, frustrirana, nesretna i depresivna. Radi toga često pomišlja na samoubojstvo ili ga pokušava učiniti.
Dijete koje s 15 godina počne eksperimentirati s travom, sa 18. godina postaje nasilna osoba, a u 21. godini doživljava halucinacije, koje su znak psihoze, tj. teške psihičke bolesti. Kad se psihozi pridruži i paranoja, uživaoci trave postaju najopasniji psihijatrijski bolesnici.
Psihijatri koji se bave ovisnostima proučavali su navike roditelja čija su djeca umrla od roditeljskog zlostavljanja ili zanemarivanja: ustanovili su da takvi roditelji nisu bili toliko žrtve alkoholizma, što bi se moglo pretpostaviti, koliko narkomani koji su bili pod utjecajem trave.
Ako mlada osoba boluje od shizofrenije ili depresije, a uzima travu, njezina će se osnovna bolest ubrzo vrlo pogoršati. Medicinska statistika pokazuje da mladi narkomani mnogo češće obolijevaju od psihotičnog poremećaja i depresije sa pokušajima samoubojstva.
Konzumenti trave npr. u Parizu obolijevaju od psihoze četiri puta češće nego njihovi zdravi vršnjaci. U Londonu je to pet puta češće, a u Amsterdamu devet puta češće.
Mi se ne moramo obazirati na svjetske statistike. Na žalost imamo mi i svojih gradova koji su itekako zaraženi tim zlom (Zagreb, Zadar, Split, Korčula, Dubrovnik…). Štetnost i otrovnost trave je u tome što ona umrtvljuje i uništava moždane stanice i stvara ovisnost. Time se umrtvljuje čovjekova volja. Uzimanjem trave bježi se od životne stvarnosti.
Tko i zašto koristi travu
Ima dosta mladih ljudi koji su, poput Adama, nezreli, nesretni, nezadovoljni, nestrpljivi, tjeskobni, usamljeni, ovisni o nekome, koji su u stalnom stresu, niskoga su samopouzdanja, bijesni na sebe i na sve oko sebe. To su osobe koje ustvari nisu pripremljene za realni život.
Neki od njih su kroz djetinjstvo bili obasipani prevelikom i nekritičkom roditeljskom ljubavlju i pažnjom. Roditelji su mnoge stvari radili umjesto njih, živjeli su i radili za njih, a ne zajedno s njima. Zbog toga se drogiranje travom javlja i u dobrostojećim obiteljima.
Drugi mladi ljudi su pak u ranom djetinjstvu „iskliznuli“ svojim roditeljima iz ruku, poput skliske ribe. Takvu djecu roditeljima je ukrala ulica i loše društvo.
Mladi narkomani su ljudi koji nemaju čvrstu kralježnicu, koji se povinuju zakonima svoje vršnjačke skupine, osobito ako ta skupina problematičnoga vladanja. To su mladi ljudi koje njihovi roditelji nisu nadzirali i pravilno odgojili. Takvim je mladim ljudima sve stresno. Oni zato osjećaju silnu potrebu za opuštanjem koje bi im pomoglo preživjeti stresan dan, tjedan, godinu. Oni su u stalnoj potrazi za srećom, ugodom i zadovoljstvom.
Oni si (pogrešno!) umišljaju da će se opustiti i usrećiti alkoholom, gledanjem pornografije, igranjem kompjutorskih igrica s nasiljem ili – pušenjem trave.
Roditeljski propusti
Mladi narkomani ne žive stvarni, potpuni život koji uključuje i planiranje budućnosti. Oni žive plošno, samo u sadašnjosti i samo ovdje. Oni nisu svjesni da se nalaze između svoga prošloga djetinjstva ili svoje nastupajuće budućnosti.
Iz dugogodišnjeg iskustva, kao dječja liječnica, znam da su mnogi mladi ljudi, a i njihovi roditelji, zatečeni kad ih upitam kako se vide za deset ili dvadeset godina. Uglavnom odgovaraju da o tome nikad nisu s nikim razgovarali niti sami razmišljali.
Je li zaista moguće da danas u jednoj normalnoj obitelji brižni i odgovorni roditelji nikada sa svojim djetetom ne razgovaraju o njegovim životnim planovima i o njegovoj budućnosti???
Kako prepoznati svojega narkomana
Roditelji, odgajatelji, učitelji, vjeroučitelji!
Otvorite oči, naćulite uši, sagledajte dijete pred vama. Ako vam je dijete sumnjivo na narkomaniju, obratite pozornost na sljedeće znakove:
Dijete narkoman je nervozno, „kratkoga fitilja,“ agresivno, tajnovito, neposlušno, ima poremećaj ritma spavanja, gubi zanimanje za školu ili bilo kakve korisne aktivnosti, ne sudjeluje u kućanskim i obiteljskim obvezama, vrijeme provodi sa sumnjivim vršnjacima, laže, krade vam novac ili predmete iz kuće (koje potajno prodaje), ima višak novaca kojem ne želi reći porijeklo, posjeduje lule, vodene lule (nargile), upaljače, cigaretni papir, kasno dolazi kući, ima zakrvavljene oči, široke zjenice, muče ga paranoidne misli (da ga netko želi ugroziti, ubiti), gubi svoje stare prijatelje, a ne zna steći nove, nema nikakve planove za budućnost, živi od danas do sutra, zapušta svoju vanjštinu, može biti psihički dezorijentirano, hiperaktivno, imati napade brbljavosti ili nekontroliranog smijanja, često vlažno kašlje, ima često bronhitise ili upalu pluća, obolijeva od teške plućne bolesti emfizema (pucanja plućnih mjehurića).
Dokazivanje droge
Droga iz trave može se otkriti u krvi, mokraći, slini, kosi, znoju sa otiska prsta. Čak se i kod mrtvih osoba iz otiska prsta može dokazati prisutnost droge.
Liječenje narkomanije
Trava je droga koja se u Hrvatskoj najčešće koristi. Ako vam se dijete drogira i ako mu želite dobro, ne slušajte njegova objašnjenja i obećanja. Odvedite ga k psihijatru na odvikavanje i liječenje. Ništa drugo neće mu pomoći!
Dva lica jedne biljke
Trava je danas, 2022. u Hrvatskoj ilegalna supstanca. No, unatrag desetak godina mnogi bolesnici s teškim bolestima (rak, multipla kleroza, SIDA…) koriste ju i kao lijek.
Aktivni sastojak trave je tvar koja se zove Dronabinol.
On smiruje mučninu i povraćanje kod bolesnika sa zloćudnim bolestima koji se liječe kemoterapijom ili zračenjem.
Kod bolesnika od SIDE (AIDS) koji su maksimalno mršavi taj sastojak trave potiče apetit.
Kod multiple skleroze on ublažava bolove i grčeve mišića. Pomaže i kod nekih teških oblika padavice.
Kod nekih bolesnika koji trpe jaku bol Dronabinol privremeno smanjuje bol.
Mjesečna doza toga lijeka stoji oko tri tisuće kuna.
Narkomanija i kršćanska vjera
Svaka supstanca koja stvara ovisnost slabi čovjekovu volju, mijenja mu svijest i život mu pretvara u robovanje.
Zato je trava (kao sredstvo za opuštanje kod mladih i zdravih ljudi) protivna Božjemu naumu.
Božji otisak nalazi se u savjesti svakoga čovjeka, ukoliko mu je ta savjest ispravno oblikovana. Bog nas nije stvorio robovima, nego slobodnima ljudima.
Nije nam ograničio našu volju, nego nam je darovao slobodu izbora između dobra i zla.
I upravo u toj slobodi izbora leži naša ljudska i vjernička odgovornost.