piše: Slavica Sarkotić
Otišao sam zbog ljubavi prema jednoj plavokosoj Njemici, ljubavi iz djetinjstva.
Nisam otišao tako daleko, samo tisuću kilometara od doma.
Mislio sam, mnogi su otišli dalje. Mnogi su otišli preko oceana. I iz moje obitelji također.
Roditeljima i sestri, obitelji, dolazim za blagdane i na godišnji odmor.
Kad dođem obasipaju me nježnošću koja mi se ponekad čini pretjeranom s obzirom da i sam već imam po koju sijedu vlas.
Oni mi se čine uvijek isti.
Ne primjećujem da stare, iako je otac prešao sedamdesetu a majka je blizu.
Još mi spremaju jela koja volim, još mi ugađaju kao kad smo sestra i ja bili mali.
Kad dođem obično napravim nešto po svom, nešto što se njima baš i ne sviđa.
Mami porežem neki grm ili ružu penjačicu, tati srušim staru dunju koju on čuva iako je suha.
Bacim kutije koje se gomilaju u garaži, ispadne da su u njima bile pohranjene neke drage uspomene, ustvari hrpa nevažnih sitnica.
Oni prigovaraju, onako, više sebi u bradu, ja se malo naljutim, ne shvaćam njihovu vezanost za stvari i biljke.
Ponekad se i porječkamo, poslije nam bude žao, meni je žao kad mama pusti suzu za nekim po meni bezveznim grmom.
Kako ne shvaćaju da im želim olakšati život.
Mami je važno da kad dođem odem zapaliti svijeću dedi i baki na groblje u Pešćenici.
Ja mislim da dedi i baki to nije bitno, dede nema već skoro dvadeset godina, bake pet, silno sam ih volio, i oni mene.
Mama ne shvaća da kad ne bih otišao zapaliti te lampaše činilo bi mi se da su oni još uvijek tu, da će me dočekati u svojoj kući osmijehom i zagrljajima.
Iako znam da je ta kuća sada prazna i sama.
Ali ja ih još vidim vedre i brižne, i moju prabaku Maricu, i takve ih čuvam u sjećanju.
S godinama odlasci kući iz roditeljskog doma sve mi teže padaju, osobito ako dođem sam a žena i kći ostanu u Njemačkoj.
Uvijek negdje netko stoji na mostu ili na ulici i maše, roditelji, sestra, nećak ili teta, znam da ću opet doći ali pitam se što će biti kad jednom dođem i uhvatim za kvaku prazne kuće kao moja mama kad ide u bakinu kuću.
Sutra se vraćam kući u Berlin.
Zbog korone više od pola godine nisam bio kod roditelja, jedva su čekali da dođem.
Kad smo se jučer vraćali iz Siska usput sam kupio lampaše.
Svaki put kad vozimo cestom mama okrene glavu i gleda prema groblju kao da pozdravlja dedu i baku.
Jučer je padala lagana kišica i trava je bila mokra.
Tu ćemo ti biti i tata i ja, u malim srebrnastim kutijama, nasmiješila se mama.
Ja ne mogu i ne želim vjerovati da će se to dogoditi u skoroj budućnosti.
Danas vozim tatu na kontrolu u Zagreb. Znam da mu nije svejedno ali nikada ne pokazuje strah.
Jako mu je važno da ga ja vozim. Da ne mora sam i nikoga moliti.
Nada se da će biti sve u redu i da ga neće zadržati.
Sutra kad budem odlazio znam da će stajati na mostu i mahati kao uvijek, dok god ja s autom ne zamaknem iza zavoja. I on i mama.
Znam da bi me oni najradije zadržali ili krenuli sa mnom ali znaju da je i jedno i drugo trenutno nemoguće.
Mama će reći osjećaš li kako miriše jasmin i gledat će u stranu a tata će reći nemoj prebrzo voziti i smijat će se na silu.
Gušit će suze baš kao i ja.
Ja svoje gušim već dvadeset godina, iako volim Berlin i tamo je sad moj dom, oni svoje ponekad ne mogu sakriti.
Reći ću im, vidimo se u kolovozu.
Ako korona dopusti.
I bit će nam kad to obećam malo lakše.
I njima i meni.
A ja se veselim jer imam dva doma i obitelj koja me voli i koju volim.
I tako putujem od doma k domu.
Ljeto 2020.
Napomena: Ovo piše moja mama.
Piše onako kako misli da bih ja napisao ali ne mogu jer sam ipak odrastao muškarac i nisam sklon pisanju i trudim se ne pokazati i reći baš sve što osjećam.
Razumijete me, zar ne?