piše: Verica Jačmenica-Jazbec, dr.med.
Čitam ja tako, slučajno, jedan zanimljiv mjesečnik. Naiđem na članak kako je u neku daleku, siromašnu i ratom zahvaćenu zemlju dobrovoljno otišla pomagati bolesnima i zapuštenima jedna lijepa i mlada djevojka, Zagrepčanka, redovnica, koja je nedavno diplomirala na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu.
Čitam taj tekst i divim se takvoj odvažnosti. Onda se, slučajno, nakon vijesti na televiziji prikaže reportaža iz navedene države sa svim strahotama rata, bijedom i boleštinama. Iako se već bližila ponoć, ipak sjednem ja za računalo i javim se glavnom uredniku mjesečnika. Upitam ga kako bih mogla pomoći toj smionoj djevojci.
Kad sam se ujutro probudila još sam bila pod utiscima pročitanoga članka i reportaže na televiziji. Bacila sam potom, slučajno, pogled na ekran računala, kad tamo, već mi oko ponoći brzi i efikasni glavni urednik mjesečnika šalje adresu Zagrepčanke u dalekoj zemlji. Mejlam joj ja odmah svoju želju da joj nekako pomognem i poduprem njezine aktivnosti. Ona mi hitro odgovori kako joj, slučajno, za nekoliko dana dolazi u posjet njezina poglavarica iz Zagreba i da joj po njoj mogu poslati sve potrepštine koje imam za njezine bolesnike.
Upravo je tih dana, kao slučajno, bila završila akcija u kojoj je moja rodna župa prikupljala potrepštine za siromašne i bolesne.
Imam ja jednog prijatelja Marijana, istraživača i arhivara. On svake godine smisli i objavi raskošni dvanaestlisni zanimljivi kalendar. On ima veliki automobil, a slučajno je tih dana imao jedno slobodno poslije podne. Ukrcamo mi u automobil lijekove, vitamine, dezinficijense, zavoje i druge bolesničke potrepštine.
Otputimo se u Zagreb do časne majke poglavarice. U zagrebačkom samostanu podno Sljemena časne sestre su nas lijepo primile. Slučajno su imale finih kolača i ukusnoga voćnog soka iz svog voćnjaka iza kuće. Moj prijatelj im je poklonio svoj lijepi kalendar sa zanimljivim starinskim kulinarskim receptima. Njemu se, naravno, najviše obradovala punašna samostanska kuharica.
U gostinjskoj sobi oko nas okupile su se mlade redovnice. Tu se slučajno našla i časna sestra Blanche. Ona je simpatična mlada djevojka, Afrikanka, rodom iz države Benin. Iz te se države, opet tobože slučajno, upravo vratio moj daljnji rođak koji je tamo kao misionar svećenik proveo 24 godine. Sestra Blanche i on dobro se poznaju.
Došavši u Hrvatsku sestra Blanche je u kratkom vremenu dobro naučila hrvatski zahvaljujući poduci u Centru Croaticum na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Potom je u Zagrebu uspješno odstudirala teologiju i njegu bolesnika. Ona se voli družiti s mladim ljudima. Ima krasan glas i lijepo pjeva svoje afričke pjesme. Sama se prati udarajući u bubanj od tigrove kože kojeg je ponijela iz Benina i od kojeg se ne odvaja.
Slušajući taj živahni afrički ritam, pomislila sam da bi bilo dobro tu djevojku, kao slučajno, pozvati u našu rodnu župu i predstaviti je župljanima. Ona je naš poziv odmah i rado prihvatila, a njezina se poglavarica s time sa zadovoljstvom složila.
O našem zagrebačkom susretu ispričala sam svome župniku. I on se odmah suglasio da sestru Blanche pozovemo u goste. Već za desetak dana sestra Blanche došla je u pratnji dviju svojih hrvatskih redovnica. Sudjelovala je na misi za djecu i mladež, govorila im o svojoj domovini, prikazivala fotografije iz života u Beninu, pjevala svoje narodne pjesme i skladno se pratila na svome bubnju. Družila se s djecom, pokazivala im kako se stvara ritam na bubnju i pričala im o tigrovima i drugim egzotičnim životinjama u svojoj domovini.
Nakon mise i druženja s djecom u crkvi, župnik je gošće, Marijana i mene pozvao na objed u župnu kuću. U razgovoru nam sestra Blanche ispričala kako su u Hrvatsku poslije nje došle još dvije afričke djevojke. One su medicinske sestre i rade u prvoj hrvatskoj katoličkoj bolnici „Sveti Rafael“ na Strmcu kod Nove Gradiške.
Tada mi je, kao slučajno, naišla pomisao: možda te tri crne laste ne čine proljeće…
Ili je to možda samo najava slučajnih, globalnih migracija.
Kad sam se vratila kući, počela sam razmišljati: Dosta mojih poznanika, mladih Hrvata, nimalo slučajno, popunjava Njemačku i Irsku…
Nekoliko mojih krsnih kumčadi raspršilo se po Skandinaviji…
Kako trenutno stvari stoje, možda će Hrvatska jednoga dana postati pravo misijsko područje…
Slučajno…