Siromaštvo se kod nas odvija u tišini…
piše: Sandra Marelja Muić
Polako se ušuškavamo u pravu jesen, iako nas toplo vrijeme još drži u neizvjesnosti, a brojni turisti remete samu ideju kišne i prohladne jeseni. Još ih je nekako previše ili mi ne poimamo da nismo samo sezonski zanimljiva zemlja i ne shvaćamo njihovu znatiželju da vide Hrvatsku.
Zadubljeni u postsezonske brige, brojimo sitniš ujutro za dnevnu kavu dok ih vidimo kako puni elana izviru bosih nogu iza ugla. Sitniš, doduše, broje i oni. Ushićeno gledaju u list blitve na tržnici, obilaze oko štanda, broje hoće li potrošiti pet kuna ili cijelih šest, teška je njihova dvojba. Ekskjuz mi, ne može vam dvjesto kuna s bankomata trajati do check-in-a na aerodromu, u Hrvatskoj smo.
Kaže barba iza majušnih pink lady jabuka na tržnici; prva je berba pa su malene, one sljedeće će biti veće. Ako stavim više od deset kuna cijenu, svi zaobilaze. A šta će tek biti kada dođe euro.
A biti će, evo, došli su nam ovi s eurima, pa vidimo kako to izgleda.
Dok taj turistički celofan polako blijedi, okrenuti smo zimi i pomalo stisnuti čekamo vrijeme došašća. Došlo je ono u “Müller” u devetom mjesecu već, no sada su ga puna usta svima jer su aktualni natječaji za kućice na adventu i bombardirani smo izvješćima o cijenama najma. S došašćem to, u biti, nema ništa zajedničko, osim kalendarskog početka.
Zašto bi prosječnog građanina to zanimalo; hoće li možda dobiti postotak od tog najma ili će mu biti lakše shvatiti cifru koju će ove godine platiti za nekoliko fritula?
Brojke vrište s portala, kao da se sviju koji nemaju toliko na računu, treba stjerati u kut i kao da ne smiju ni slučajno izići iz kuće. Svakodnevni teror s lažnim kapitalom i zastrašivanje ljudi: cifra na cifru – najmovi, stanovi, torbice, auta. Sve daleko od stvarnog života koji teče svaki dan i svakome, površno svođenje društva na cifre i na segregaciju onih koji imaju i nemaju, stvaranje formata za socijalnu isključenost.
Čemu to stalno forsiranje iznosa u hrvatskim medijima? Da se oni s prosječnim plaćama osjećaju još prosječnije, da se oni s jadnim plaćama osjećaju još jadnije, da se bez prihoda ne osjećaju uopće?
Ma da, tih bez prihoda nema uopće, oni su nevidljivi i ne postoje za društvo. Siromaštvo se i inače kod nas odvija u tišini i tako je najbolje, a i nije neka tema koja nam ide uz ove sjajne turističke brojke noćenja, boravka, prebivanja, preseravanja, spavanja, plivanja, disanja, zijevanja, čegasvene.
Siromašni su dobri samo za kakvu socijalnu patetiku da digne tiražu ili čitanost portala, a i sada će dobro doći kada krene vrijeme adventa za kakvo prikladno naslikavanje, možda najbolje ispred adventskih kućica.
Naravno da se nama to neće desiti nikada, to da mi budemo siromašni. Ne možemo mi spasti na nekakvu naknadu i ne možemo završiti na kakvom odjelu u bolnici. Uvijek ćemo se voziti svatko u svom autu, naručivati online sitnice koje nam ne trebaju i imati uvijek za novi telefon. Mi nismo ti neki bez prihoda, ti su ljudi to sami htjeli, kao što smo mi ovo svoje htjeli. Mi upravljamo svojim životom.
Prema statističkim podacima, više od petine građana u Hrvatskoj živi u riziku od siromaštva, trećina građana jedva spaja kraj s krajem. Više od 75% hrvatskih umirovljenika živi ispod službene granice siromaštva (3.200,00 za 2022.).[1]
Da, 75% svih tih koji su radili, proizvodili, stvarali i uplaćivali, prije nego smo se mi pojavili s našim mobilnim aplikacijama, Internet bankarstvom i kreditnim karticama i nekim čudom pomislili da vladamo svijetom.
Upravo tih.
[1] Tportal, 22.04.2022.