piše: Sandra Marelja Muić
I tjedan dana nakon što je nezapamćena kiša potopila grad Zadar i cijelu zadarsku županiju, posljedice od silnih stotina litara vode po kvadratnom metru su i dalje glavna tema razgovora. Oprao nas je taj sivi ponedjeljak, i to baš mračnog datuma jedanestog rujna, kao nikada do sada.
Medijske arhive su izvukle podatak da se jednak kišni potop ovdje dogodio prije trideset godina. No, danas, neminovno, s više stanovnika, više betona, više infrastrukture i nadasve – više apartmana.
Stanje elementarne nepogode proglašeno je na razini Županije, teško nastradala i ostala susjedna mjesta; a stara jezgra Nina potpuno potopljena. Šteta se broji u milijunskim iznosima, opća bolnica Zadar suočava se s oštećenjima operacijskih dvorana. Sablasni prizor poplavljenog groblja i nabujale rječice Ričine koja je donijela križeve i spomenike mrtvnih u obližnju uvalu među brodove.
A sve je upućivalo na to da će ljeto završiti u najljepšem snu ljetne noći; rekordne turističke brojke koje upućuju na rekordni prihod. Mravinjak gostiju koji hipnotizirano zure u zalazak sunca kod Morskih orgulja. Udvostručeni broj popunjenih smještajnih jedinica. Glazirani konobar u restoranu na rivi koji oblači rukavice da bi vam stavio novi pribor za jelo. Kruzeri veći od samog zadarskog poluotoka. Šifre za wifi na stolu svake birtije. 18 kn za 0,25 coca cole na Kalelargi. Luksuzni apartmani u skrivenim kaletama. Vile s bazenima u zaleđu gdje se donedavno ljudi nisu libili ni red pomidora posaditi jer im je bilo ispod časti; kako ljudima , tako i pomidorima.
I onda, ispraćajući glavnu sezonu i iščekujući šta će uragan Irma napraviti na drugoj strani svijeta tog dana, dođu 270 litara kiše po kvadratnom metru i saperu svo blještavilo prolaznog turističkog sjaja i otkriju sve one koji ne žive ispod turističkog celofana, ne ćirkaju na račun da utvrde uplatu sa airbnba, ne dižu se ujutro da bi negdje išli kuckati po tastaturi ili blejiti u facebook, nego jednostavno samo žive tiho pored sve te nabrijane generacije s plamencima i prolaznih vrijednosti.
Umirovljenički parovi koji svoje stanove ni prije nisu mogli održavati zbog malih mirovina, skromne obitelji koje su gledale izići na kraj od početka do kraja mjeseca, domaćinstva kojima je u podrumu bila sva sigurnost za dolazeću zimu, od pune škrinje do zimnica u tegli. Prastari namještaj, demodirana lamperija, oronuli tepisi. Stvarne slike van-sezonskog društva. Očajni ljudi s podočnjacima. Apokaliptična količina vode nije, naravno, birala gdje će pasti, jednako su tako nastradala i druga domaćinstva s flat screen televizijom i fitness spravama u podrumu, samo što će tima ipak biti znatno lakše sanirati tu štetu jer su mahom i svi u produktivnoj dobi.
Jedno nevrijeme i čovjek ostane bez svega, nađe se u tren na onoj strani života gdje je uvijek oblačno i sinoptičke prognoze su trajno loše. Nakon što su predsjednica i premijer otišli za svojim obvezama nakon posjete poplavljenom području, ostali su izbezumljeni građani ne znajući koga i kako tražiti pomoć, pravo rečeno, ne znajući ni šta im se odjednom desilo. Najbrže se snašao jedan momak koji je spontano krenuo pomagati ljudima, povlačeći za sobom brojne volonteri i potičući druge da pomognu, te i danas, šesti dan nakon katastrofe, s brojnim pomagačima organizira, čisti, pomaže i nabavlja ljudima najneophodnije.
Tek su danas otišle i moje torbe s potrepštinama k njemu, čak ih nisam ni ja sama mogla odnijeti, nisam imala vremena. Odakle ga njemu toliko i odakle mu toliko volje, već su se počeli i dežurni komentatori javljati s pitanjem, zašto je baš on postao medijski zanimljiv. A, on je samo potaknuo brojne pomagače i donio ljudima nadu, nikakva pažnja ga nije zanimala.
Zašto ljudi nikad ne razglabaju o tome kad je netko loš, ali obavezno kad je dobar, ostaje fenomen. Možda zato što se o ovim prvima nema šta razglabati.