piše: Sandra Marelja Muić
Zaputili se jutros u Sinj, da doživimo blagdan Velike Gospe na autentični način sinjskoga kraja, a neki i da obnove malo ratna sjećanja na tamošnje rute. Lijepi, suhi, kolovoški dan …parkirali u centru pod debeli hlad, iako smo u podne stigli – mjesta za auto je bilo, ali zato je grad vrvio od ljudi, a i turista.
Do crkve migoljimo između naroda silnoga i štandova sa strane, najmirisniji oni sa pečenim uštipcima iz dubokog ulja. Ostavljam ih za sobom, ne bi li se prvo domogla crkve, da se barem blagoslovimo u njoj.
Velika cirkulacija vjernika, ali nema gužve nervozne, nema težine u toj gužvi, svi su Gospina djeca, svi su došli kući čim su ušli kroz crkvena vrata. Misa se prenosi na razglas tako da je svi nazočni u centru mogu slušati. Od žamora ljudi i riječi blagoslova iz zvučnika, ne može se gotovo ni komunicirati, narudžba u obližnjem prepunom kafiću stiže nam potpuna kriva, ali nema veze, nećemo se ljutiti na blagdan, a i polu-dijete što ju je donijelo smo mogli u vrtić voditi, pa zanemarujemo sve.
Mnogo ljudi s djecom, svatko malo netko sa bolesnim dijetetom u invalidskim kolicima ili sa sondom, stisne ti se u grlu jer ti je zasmetao pogrešan sok koji ti je donijela konobarica, neka – eto nas otrijezni odmah. Velečasni sa razglasa zahvaljuje svima što su došli jer se …ne boje braniti istinu.
Zazvonilo mi to u uhu, lijepo rečeno.
Skrećemo desno, idemo tragom mirisa hrane. Kao veliki pobornik zdrave prehrane, odmah fokusiram friteze sa uštipcima i mastim brk, ljubazna žena nad vrelim ulje kaže da dva dana spavala nije, jer su posjetitelji i jučer već bili tu. Okolo štandovi sa raznim kinesko-sinjskim rukotvorinama, malo autentičnog, možda svega jedan štand. Najviše mjesta zauzelo Njegovo Veličanstvo Jaganjac.
Bezbroj dasaka za meso, stalno udaranje paštarola i frcanje komadića mesa. Malo u sjeni prevrtanje ćevapa na roštilju, ali ipak vrlo solidna fluktuacija u lepinji, svugdje red barem metar vjernika.
Napravimo krug po dijelu gdje se janjci okreću, zauzimamo mjesto pod šatorom i služimo se kod Braniteljske zadruge „Rumina“, imaju prvi štand na ulazu.
Kažeš šta ćeš, mirisne komade ti stavljaju na komad masnog papira, kruh povrh toga i u vrećicu, pravac klupa – svi ljudi jedu u miru, to je delicija kraja, ne pada ti na pamet da ti nedostaje nož ili vilica. Gledam ih sviju kako rade, gotovo s nogu padaju, ali nikome nisu uskratili osmijeh i lijepu riječ na kraju.
Suha je vrućina, a oko njih isparava žar sa silnim ražnjima, jedni stalno nose drva da sagore, drugi čekaju žar da ga stave pod meso – cijeli dan. Nema fiskalnih kasa, nema računa, nema inspektora. Vjerovatno su i odustali u startu jer im je moguće ovdje da bi kratkog procesa završili među ovima šta se horizontalno okreću u istom ritmu iznad žara.
Zasićeni i pod laganom narkozom vrućine, pozdravljamo se i upućujemo ulicom uzbrdo, sve do Sinjske tvrđe. Tu i tamo koji pješak ispred nas, polako mili uz brdo. Na samom podnožju brda policijsko vozilo i inspektori koji su obavili očevid, ružan incident na sam blagdan.
Mineri koji su sa tvrđe pucali mačkule (koje se ispaljuju na blagdan), teško su se ozlijedili jer je jedan plotun prerano detonirao, odveženi u splitsku bolnicu.
Nekoliko metara od gospina kipa na tvrđi, vidljiva lokva krvi.
Žalimo događaj i nadamo se da će se Gospa pobrinuti i ovdje za svoju dječicu. Pred nama se prostire cijeli sinjski kraj, vidimo sve, polja i nekadašnje vojarne, plavi se veliki bazen na vrhu jedne zgrade. Nad svime bdije decentan gospin kip, a pored njega barjak kojeg vjetar vijori na sve strane.
Crkvica je zatvorena, okolo spavaju umorni volonteri u crvenim majicama, nas nekoliko koji smo se popeli ne želimo ih remetiti, napojišmo se ljepote i mira, a sigurno i ponosa, te se zaputišmo u centar opet.
Nešto manje svijeta sada, valjda čekaju procesiju, umor vidljiv na ovima šta su proveli dan iza štanda, tu i tamo su čak friteze izgašene, ne cvrči ništa u njima. Zanimljivo što i trgovine rade, čak i poznata veledrogerija domaća iznijela omekšivač i prašak za rublje, ne bili se tko natovario time pa hodočastio u brdo valjda, da okajanje bude učinkovitije.
Do parkinga se probijamo kroz solidnu količinu otpada, iz nekog razloga, ljudi zaobilaze kontejnere, na radost pasa koji svako malo slavodobitno izvuku kakav plijen iz onog masnog papira.
Lijepi dan je to bio, sjeti nas se Gospe i ostalih dana, i onda kada to ne zaslužimo toliko.