Hodočaničko Evanđelje ili Muke po Milanu
piše: Milan Rajšić
O hodočasničkim putovanjima putem svetoga Jakova, a ima ih nekoliko desetaka, napisane su tisuće i tisuće knjiga.
Neke su nastale kako bi se budućim hodočasnicima olakšalo putovanje. Druge su proizvod oduševljenja nakon uspješno pređenog puta.
Hodočasnički putevi su različito dugački, od stotinu kilometara, koliko pređu žitelji španjolske provincije Galicije ili englesko-škotsko-velško-irski putnici pa sve do nekoliko tisuća, koliko treba hodočasnik iz Švedske. Ne postoji “pravi” put. Svi su jednako vrijedni.
Najpopularniji, najkomercijalniji, najmasovniji je osamstotina kilometara dugačak put od Francuske do Santiago de Compostela.
Kao što su putovi dugački, tako su i knjige o njima napisane, tanke ili debele.
Desetci milijuna napisanih blogova, fejsova, tvitova, instagrama, jutuba, aplikacija.. nova su književna vrsta, novoga algoritamskog vremena, nažalost (…ili možda nasreću reći će netko drugi…) ova modernizacija i digitalizacija, oduzela je dobar dio originalnosti i avanturističkog ugođaja, tijekom višednevnog putovanja.
Iako su putovi dobro, bolje rečeno, odlično obilježeni, moderni putnici satima doslovno bulje u ekrane s aplikacijama, prolazeći pored prekrasnih detalja vezanih za prirodu, arhitekturu ili način življenja.
Ono, što je do prije nekoliko godina, bilo nezamislivo, postalo je svakodnevnica. Većina hodočasnika ide na sigurno i rezervira unaprijed svoje noćenje.
Upotreba (neumjerena i besmislena) telefona i digitalne tehnike, doprinijela je da se komunikacija među putnicima, svela na pozdrav “Bon caminho” i ništa više.
Mudro se gleda satima u njegovo božanstvo: telefon.
Na svu sreću, još uvijek se sretne ljude koji su prije hodočašća, bili u nekom društvu ili organizaciji: planinari, izviđači…i tamo se naučili na pravila zajedničkog suživota
Hodočasnički dan započinje (završava) prije spavanja, kratko prije uobičajenih 22 sata.
Kako se rano ujutro ne bi smetalo one koji trebaju više vremena za odmor, sve se posprema u naprtnjaču, pa ujutro bez paljenja svjetla, šuškanja i lupkanja, lagano pokupi vreću za spavanje i isšulja do dnevnog prostora, gdje se pakiranje završi, nikoga ne smetajući.
Ovo sve rečeno je postalo danas samo teorija.
Navečer se u prepunoj spavaonici, slaže, preslaguje, šuška, svijetli, šapće, razgovara, telefonira, baš u ponoć pere kosu i fenira…
Hrkanje i šištanje je već uobicajena klasika i smeta samo rijetke.
Prve jutarnje sate, u kojima je čovjek još u naponu snage, koristili smo uvijek da hodamo brzim tempom i do podne pređemo više od osamdeset posto planiranih kilometara.
U prijepodnevnim satima, bila nam je dovoljna jedna pauza za kavu i doručak, a onda u podne…
Pauza za rucak je svetinja koju sam postavio, a svi koji su sa mnom hodočastili, sa zadovoljstvom su prihvatili.
Dva sata se potroši za ručak, kavu, kolač, cigaretu, pola litre vina, izuvanje cipela, kratko drijemanje…
Najljepši dio hodočašća, poslije kojega je teško pokrenuti stražnjicu.
Korak je ionako kraći i lijenji nego prije ručka.
I prije podne sakupljamo gljive ili kestenje, beremo lovorovo lišće ili prve naranče, a poslijepodne nam je to jedna od glavnih zanimacija.
Prvih par minuta vučemo se kao prebijene mačke.
Nakon dolaska u “Albergue”, hodočasnička prenočišta, na redu su zanimacije vezane uz vodu.
Osobna higijena, tuširanje, pranje rublja.
E, tu se već naziru duboke razlike izmedju klasičara i digitaliziranih.
Klasičari se tuširaju neuporedivo kraće od ekološki osviještene omladine.
Klasičari svakoga ili svakih par dana, peru jedan ili više komada prljavog rublja. Podrazumijeva se – ručno!
Digitalno osviješteni odlaze do perilica za rublje, koje su jedna od novosti na hodočašću, ubacuju svojih dva, tri komada prljavog rublja i nekoliko eura, da bi rublje mirisalo na prašak za pranje.
Nikome ne pada na pamet, da sljedećeg dana polusuho rublje objesi na naprtnjaču i na suncu osuši. Pravac sušilica za rublje.
Digitalni korisnici ionako ne znaju da još uvijek nije izmišljen Perpetum mobille i da je za sve potrebna energija.
Princip je: ja imam, ja mogu platiti.
Jedne noći, u snu mi glas reče: “Što će ti to? Idi kući!”
Ujutro se nešto mislim, nakon šest hodočašća kroz Portugal i Španjolsku, a i što će mi to. Nije to više moj svijet. Na ove putove više neću dolaziti.
Našao sam si već nove putove, kojima se rijetko ide.
Podrazumijeva se, novo hodocašce će ići kroz moj omiljeni Portugal. Ovaj put, od juga do sjevera.
Bon Caminho!