(I. dio)
piše: Marica Žanetić Malenica
Ne treba meni nitko reći da putovanje blagotvorno djeluje na žensko zdravlje. Kao iskusna žena, koja ne preže od svekolikog kretanja u vremenu i prostoru, ja to znam i osjećam.
Svaki put kad poskakujem na sjedalu u autobusu, ljuljuškam se u brodskoj kabini, klizim po šinama vlaka ili se, pak, spuštam i penjem nebeskim visinama osjećam kako mi se rastresa pijesak u bubrezima ili uznemire ciste u grudima, ali i kako mi se duša napuhuje poput balona, postaje prostrana i gostoljubiva za nove krajolike, drukčije ljude i podražaje.
Putovala bih ja i češće da nisam ograničena: koljenima koja se mršte na stube; godinama koje su mi, uz sve ostalo, donijele i neke strahove pa i predrasude; novcem koji mogu uštipnuti od mirovine u ove svrhe, a da ne dođem u stanje pothranjenosti. „Ne daj mi Bože debele cure i mršave babe“, reče mi jednom jedna poznanica vidjevši me u koščatom izdanju. Otad nastojim biti ugodno popunjena.
Ne mogu si svake godine priuštiti luksuz poput onog da otputujem u Skandinaviju. Stoga sam se zadovoljila skromnijim, mediteranskim putovanjem. Za početak sam plovila od jedne jadranske obale (Splita) do druge (Ancone). Noć u kojoj sam počivala na plovećoj postelji nije mi darovala čvrst san, ali je bila protkana sanjarenjima kojih morska žena, a ta sam, na kopnu nema. Brod je zamijenio autobus s kojim smo umjesto milja gutali kilometre, zastali u Bariju, administrativnom centru regije Apulija, a potom se ugnijezdili na nekoliko dana u hotelu nedaleko gradića Ostunija.
Na peti Apeninskog poluotoka
Apulija ili Puglia, kako je nazivaju Talijani, regija je u jugoistočnoj Italiji, a graniči s regijama Molise na sjeveru, Kampanija na zapadu i Basilicata na jugozapadu. Kad bolje pogledamo kartu, njoj je pripala peta Apeninskog poluotoka, pa sam se uokolo hvalila da ću se šetati po talijanskoj „štikli“.
Putujući iz Ancone prema Bariju razmišljala sam kako o Apuliji gotovo pa ništa ne znam, a svejedno me još i prije putovanja pratio predosjećaj da će mi se svidjeti, da će mi, ako ništa drugo, biti bliska po krajobrazima, mediteranskom štihu, bojama, okusima, mirisima…
Premda znatno manja po teritoriju, po broju stanovnika (više od 4 milijuna) ova regija je išla pod ruku s Hrvatskom, ali nakon posljednjeg popisa iz 2021., kada je Hrvatska pala ispod četiri milijuna, prestigla ju je.
Oleandar – otrovan cvijet u djevičanskom ruhu
Prvo što sam, vozeći se autostradom, uočila je sveprisutnost oleandra, samoniklih vazdazelinih grmova s izduženim kožastim listovima te krupnim cvjetovima različito obojenih latica – ružičastih, crvenih, bijelih, žutih… Pročitavši neki roman u kojemu je žena malo-pomalo muža otrovala upravo njegovim cvijetom, ostala sam u čudu. Daljnjim pretraživanjem doznadoh da su mu, zapravo, svi dijelovi otrovni, i da je njegova oku ugodna i raskošna vanjština tek mamac za neoprezne – i ljude i životinje. Ali u vrijeme kad smo se jedan ružičasti, stasiti oleandar i ja družili, od mojega rođenja pa do njegove naprasne smrti pri gradnji nove kuće, nisam imala spoznaju o tome da mi može nauditi. Ja sam i kod njega, baš kao što to cijeloga života radim i kod ljudi, tražila dobre strane. Čim sam progledala, zatekla sam ga u dvoru kuće svojih otočnih praroditelja. Imao je ružičaste cvjetove i kad bi upekla ljetna žega, sjedila bih na stepenici kućnoga praga u njegovu hladu kojim me je velikodušno darivao.
U tom hladu sam postupno od djevojčice stasala u djevojku i moje maštarije i snovi mijenjale su sadržaj. Pa sam znala njegovim cvijetom iza uha okititi svoju dugu smeđu kosu prošaranu svijetlim pramenovima, darom sunčevih zraka i mora. Dok su drugi iz obitelji pokraj njega tek prolazili praveći se da ga ne primjećuju, ja sam se s njim družila. Nikad mi nije naškodio, možda mu je, baš kao i meni, prijalo ponekad disati udvoje. Odavna već ga nisam prizvala u sjećanje do ovoga putovanja koje ću, uz sve drugo, pamtiti, s neizbježnom nostalgijom, i po tom, meni dragom stablu.
Vinogradi i maslinici – obilježje apulijskog pejzaža
Premda je u mojim očima pohranjeno već dobrano krajolika, velebnih gradova, ubavih gradića, zelenih pejzaža, modrih pučina i spektakularnih sunčevih zalazaka, u Apuliji je sve to posloženo na osebujan način. Izlazi na dva mora, Jadransko na sjeveroistoku i Jonsko na jugoistoku. Poluotok Salento, (“peta”) cijeli pripada Apuliji, a time i cijela istočna obala Tarantskog zaljeva, te zapadna obala Otrantskih vrata.
Apulijska nizina je druga po veličini u matičnoj zemlji i priskrbljuje joj četrdeset posto ukupne proizvodnje maslinova ulja. Ne čudim se, maslinici kao da ne izlaze iz vidokruga. Nije ovdje ni vinova loza zanemarena, pa su i kvalitetna vina također ješka za one koji se razumiju u vina premda nisu enolozi. Uglavnom je ravničarska, uz iznimku planinskog poluotoka Garagano te planina u sjevernom, središnjem dijelu regije. Poljoprivreda je važna grana privrede, a uzgajaju se masline, grožđe, žitarice, bademi, smokve, duhan…
Zašto talijanska zastava ujedinjuje baš zelenu, bijelu i crvenu i koja je simbolika tih boja mogla sam tek naslućivati dok od vodiča nisam čula čak tri moguća značenja. Za zemlju u cjelini prihvatljiva su mi prva dva. Prema prvom zastava simbolizira: zelena polja, bijele planine i krv prolivenu za njezino ujedinjenje, a po drugom te tri boje ujedinjuju: nadu, vjeru i ljubav. Kad razmišljam o Apuliji onda bih se priklonila trećem, konkretnom viđenju trobojnice: rikola – mozzarela – rajčica. Jer svega toga ima u izobilju u ponudi i na tanjurima malih restorana i bistroa.