piše: Stjepan Poljaković
Jedna od prvih pjesama za koju sam siguran da sam je još u vrtiću pjevušio bila je mega hit 80 ih. „On the river of Babilon“. Vesela pjesma o čijem sam tekstu promišljao godinama kasnije, saznavši da se radi o prepjevu 137. psalma.
Jedna od pjesama kojom smo mi Slavonci pred raspad bivše nam države iskazivali pripadnost zavičaju i naciji zvala se „Odavno smo graničari stari“.
Jedan od naziva kojim smo se kao nacija opisivali prije no što postadosmo samostalna država bio je „Antemurale Christianitatis“, predziđe Kršćanstva.
Pjesma o progonstvu Božjeg naroda i pjesma o vjekovnoj opredijeljenosti da se brani zavičaj imaju poveznicu u jednom. I graničari i izbjeglice Božjega naroda nalazili su se na obali.
Obale su nerijetko i granice, nešto preko čega se ne prelazi tek onako, nekada se događa da radi opstanka moramo otići nekuda a nekada smo primorani da branimo svoje.
Znao sam se šaliti sa Austrijancima s čijim smo precima dijelili krunu, da je zbog mirnog sna njihovih djedova netko od mojih, naših djedova, morao stajati do koljena u vodi, s puškom na ramenu, ne bi li obranio granicu onomad moćne imperije. Biti na obali ima dvojako značenje, ili se spremaš prijeći ili si ju spreman braniti.
Na obali se nalazimo kao pojedinci a nekada i kao narod. Kada se kao pojedinci odlučimo prelaziti ili braniti donosimo odluku svako za sebe, tek onda odlučno krećemo ili ostajemo sa onima koji su isto odlučili.
Biblija na više mjesta donosi izvještaje o prelascima raznih obala ili granica. Jakov se spremao pregaziti Jabok, Elizej Jordan, Izraelci su prelazili Jordan i Crveno more. Jedan od dramatičnijih starozavjetnih izvještaja govori o uhodama koje su kao izvidnica izviđale zemlju koju je Bog obećao svom narodu.
Od 12 ljudi njih deset je tvrdilo da je pothvat nemoguć, samo dvojica su vjerovali Bogu da je sve moguće jer je Bog s njima.
Mislite li da je moguće u isto vrijeme nešto prelaziti i u isto vrijeme braniti se?
Recimo da se nalazimo na obali svaki puta kada smo pred nekom odlukom, pred nekim događajem u čiji ishod nismo do kraja sigurni a znamo da se mora ići, mora se prijeći zarad opstanka. U tim i takvim trenutcima sjećamo se i kunemo u ono što nam je sveto, hrabrimo se i tješimo kako znamo da nećemo zaboraviti ni tko smo ni čiji smo. U istom trenutku možemo biti i graničari, možemo se ograničiti od svih štetnih utjecaja, prognoza. Ako je Bog ili netko od njegovih proroka rekao da je sve moguće a njih deset da nije, pozvani smo da vjerom prihvatimo ulogu branitelja, graničara. Kao pojedinci možemo se odlučiti potražiti tisuće istomišljenika i svaki osobno biti cigla u predziđu Kršćanstva. Branitelji, graničari; često znaju reći da su ustali u obranu drugih, ima istine u tome, ali najprije brane ili branimo sebe, sve se u početku svodi na osobnu odluku, ma gdje bili, braniti sebe pa onda one oko nas.
Biti prognanik, stjecajem okolnosti tamo gdje ne želim biti, ili biti graničar na području koje nam puno znači uključuje dane, sate ili trenutke tjeskobe i straha pred nepoznatim.
Osobno sam, nevoljama pritisnut, primoran braniti sebe, krenuti s obale u neizvjestan pothvat. Tješim se da nisam sam. Moj će život ovisiti o drugima, ali u jedno sam siguran, sa mnom je u mislima i molitvama tridesetak meni dragih ljudi.
Tješe me iskustva koja prizivam u sjećanje, učvršćujem granice svog krhkog tijela hrabreći se obećanjima iz riječi Božje.
„…Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju.“
Božja namjera i obećanje da mi da život, i to ne makar kakav nego u izobilju, daje mi snage za ono što me čeka. Dao Bog da i vama bude tako.