piše: Stjepan Poljaković
Nišan, oliti po hrvatskom …ciljnik moga periskopa, zahvaljujući upozorenju „one koja mi o glavi radi“, (frizerka R.), u zadnji je tren promijenio metu, ili hajde …temu.
Dakle, dotična R. se poželjela sladoleda i na svoje čuđenje naišla na zatvorena vrata slastičarne.
Na tu vijest, meni se “upalila lampica” …
Razvoj svakoga slavonskoga sela podrazumijevao je, a to se posebno odnosi na vrijeme poslije drugog svijetskog rata, da uz crkvu, školu, mjesnu birtiju, digod i mjesni ured, trgovinu i željezničku stanicu, s vremenom iz zemlje iznikne, najčešće limeni, objekat s nacrtanim kornetom i kuglama na vrhu, i onaj natpis: „SLASTIČARNA“
Nije bilo kirvaja, turnira u nogometu, bilo kakvog masovnijeg skupa da se među narodom na biciklu, ili kasnije motorićima, ne bi pojavio najbolji prijatelj svakog djeteta. Slastičar.
Sjećam se da sam prije 30 i kusur godina, kraj kolodvora u Čaglinu stajao pred, tada drvenim, zdanjem (koliko se u magli sjećam) i čekao da mi jedan čiko kroz prozor pruži kornet sa sladoledom.
Kasnije je kraj kolodvora otvorena „Slastičarna“ u kojoj smo prisutvovali takmičenju u tome tko može pojesti više krempita i šampita. Ovakve priče možete čuti od sve seoske a i gradske djece.
Od moga oca sam slušao priče o tome kako su djeca njegove generacije sa svojim slastičarima razvili trampu, jaja za sladoled.
Najveća opasnost nije bila zaraza od salmonele nego šiba bijesne majke ili bake koja je poslije pažljive istrage saznala u kojem smjeru nestaju netom snesena jaja.
„Slastičarna“ je za nas bila čarobno mjesto gdje si dolazio s teško zarađenim dinarima jer si pomogao nekome da utovari drva, pokupi otavu ili si dobio novaca od onih koji su dolazili u goste. Ući u slastičarnu značilo je, biti nagrađen.
Preko puta kina „JADRAN“ u Slavonskom Brodu bio je mali objekat u kojem si s ulice mogao kupiti rekvizite bez kojih se u kino ulazilo nije, košpice i kokice. Na uglu te iste ulice bila je dakako „Slastičarna“.
Slastičarne su bile preteče fast fudova. U ona ljepša vremena kada se nije vodilo računa o kalorijama i kolesterolu one su bile hedonistički raj za sve generacije,
„Slastičarna“ je bila prozor u grad ili selo, prvi prostor poslije škole i crkve u koji si ulazio i postajao dio društva.
S vremenom smo se u njima susretali s prvim burekom, uz ćevap najraširenijim specijalitetom s naših prostora.
Kako su iza drugoga svjetskoga rata nicale, tako su iza domovinskog rata počele nestajati, zatvarati se, jednako nečujno kao što su i nastajale.
Od mojih Podvinjaca doznadoh da današnja „Slastičarna“ u Podvinju radi od 1959. godine. Moram priznati da do danas nisam znao kako se se uopće zovu vlasnici a živim tu već 30 godina.
Za ovu priču to i nije ono najvažnije, ja sam za njih bio „komšija“ (iako živim 2 km dalje), koji nije mogao proći kraj objekta a da ga bilo tko od obitelji Halili ne pozdravi.
Promjenili su se trendovi i navike. Sladoled se odavno ne pravi od jaja, (tako se priča) a burek se može kupiti u svakoj pekarnici.
Današnja djeca po svoje sladolede, limunade i ostale slastice odlaze u trgovačke centre. O šampitama i krempitama slušaju od nas koji pamtimo neka druga vremena.
Prazni limenjaci s novinskim papirom na izlozima, svjedok su i spomenik nekog vremena kada je svega bilo manje ali se u tome puno više uživalo …