piše: Milan Rajšić
Kroz divlji Kurdistan, iliti po naški, južnu Hercegovinu, stižemo do graničnog prelaza Zubci.
Dočekuje nas službena tabla s natpisom “Republika Crna Gora”.
Već par sati kasnije vidimo da bi točnije bilo da je pisalo: ruski Чeрногорія
ili ukrajinski Чорногорія
Iz momenta u momenat, sve je jasnije da je ovdje vrag uzeo šalu i da je od Crne Gore, ostalo samo C.
A kad se na ovim prostorima provede osam dana, vidi svu katastrofu urbanizma, prostornog planiranja i arhitekture, čovjek je sretan da se ovaj dio moje nekadašnje domovine ne zove اللغة المونتنغرية
(čitati s desna na lijevo).
Niti prekobrojni ruski dobrostojeći žitelji, niti brojni ukrajinski dobrostojeći izbjeglice, niti rezultati javnih istraživanja, koji pokazuju da trenutnu vladu Republike Crne Gore podržava čak 2,5 procenta žitelja (nije to štamparska greška, već realnost: otprilike petnaest tisuća Crnogoraca je zadovoljno sa vladom اللغة المونتنغرية
Ne mogu umanjiti ljepotu i posebnost jedne od zemalja Južnih Slavena.
Pravi biser je Bokakotorski zalijev ili točnije Kotorski zaljev, (ono “bocce” je ionako suvišno). Ekstremni nacionalisti Hrvati i ovdje prednjače u novoj jezičnoj ludosti, pa ovaj kraj nazivaju Zaljev hrvatskih svetaca.
Fjordovski oblik i forma zaljeva su neponovljivi, a takve kreacije nema ni u Norveškoj uz pomoć svih glecera.
Prijateljica Marija, ni nakon tjedan dana i stotinjak kilometara prepješačenih obalom Kotorskog zaljeva, nije znala, je li ono što vidi ispred sebe, pješice odmah iza ugla ili se tamo može stici plivajući par kilometara, a hodajući je potrebno dva-tri dana.
Zaljev je okružen visokim planinama Orijen i Lovćen, na kojima se sreću mediteranska i kontinentalna klima. A sreću se ovdje, burno i mokro.
Ovaj prostor je poznat po najvećoj količini padavina u Europi. Isti meteorološki fenomen kao i Bangladeš, na svjetskom nivou.
U Igalu, nekadašnjem prominentnom lječilištu, petnaestak kilometara šetališta, nažalost pretrpano bejrutski, “milionima” građevina, vodi preko Herceg Novog do Zelenike.
Od ovoga šetališta, na Jadranu našem, ljepša je samo Opatija, kaže ogledalo.
Bivša predsjednička vila zjapi prazna i napuštena već tri desetljeća. Prevelik zalogaj za ukrasti i privatizirati. Bolje je ovako. Nitko se ne buni zbog ukradenih hektara i vila, ali Titovu rezidenciju uzeti…
Stari grad hercegnovski dobro očuvan i još bolje renoviran, može okupirati pažnju posjetitelja, satima i satima.
Prije Zelenike ostatci nekadašnje uskotračne pruge, koju je mogao održavati komunizam, a ne moze i ne želi bolesni prvobitni lešinarski kapitalizam.
Pet kilometara dalje – novo sterilno, arhitektonski uspješno ekskluzivno naselje, za koga drugoga, nego za rusko (možda u budućnosti i arapsko) govorno područje. Prolaz običnim smrtnicima zabranjen, jednako kroz naselje i pored obale. Posvuda se bijele, bijele jahte, ali ih je neuporedivo manje nego u Tivatu, glavnom ruskom gradu na Jadranu.
Do Risana, nažalost nema nikakvog šetališta a onda uživanje do Perasta.
Perast, idiličan grad ispod Svetog Ilije. Ispred grada koji nikada nije imao zidove već samo kule, stražare, dva mala otoka. Na Svetom Đorđu je mjesno groblje, a Gospa od Škrpjela je cilj brojnih hodočasnika.
U Perastu su posvuda tragovi bogate Venecijanske republike, ali i kneževina Zete i Bosne.
Poslije odlaska Turaka s Balkana, Perast cvjeta i u gradu su čak četiri ondašnje Jadrolinije s ukupno stotinu trgovačkih brodova. Posvuda u gradu su bogate vile pomorskih kapetana i trgovaca.
A onda raspad Mletačke države i grad sa 1600 žitelja spade na 430.
Danas je tamo 349 žitelja i stotine tisuća modernih nomada, turista.