Iz naše arhive/ objavljeno 16.05.2011
… valja se prikloniti i pokloniti uspomeni na bleiburške žrtve, a ovdje to činimo pjesmom
Vinka Nikolića
Bez povodiča i putokaza
stigli su na klaonicu;
hrvatska krv se točila u mutno Crveno more.
Polje bijelih ljiljana u svibanjske bijele zore
bolno pokošeno.
Polje plavih ljubica u svibanjske plave noći
suzom orošeno.
Kud je Hrvat prošo,
makovi su rujni po poljima cvali.
Mrtve oči – male uljanice
zapaljene na neznanim rakama:
suze ih nisu pogasile,
suze su presušile.
I jablani, bori, i palme
na poljima rujnih makova
i vitki i bujni i zeleni
ponosno krošnjama mašu;
Krv naša na osvetu ne zove.
Mi vapimo blagoslove
Za rod Hrvata!
Žalosna vrba, golema i zelena
Uzrasla na rakama:
Njezine grane, prebačene preko rijeka i mora
sjenu bacaju na naše oči.
Utjehe nigdje nema. I naše rane
cvjetaju u bolu
vrh neznanih raka.
Polažemo lovor vijence
i cvijeće
s palom trobojnicom.