TUŽNO LICE ULICE

Iz naše arhive/ objavljeno 06.05.2014./

Bože dragi, što smo dočekali

Joža Prudeus
Na cesti ste bili sigurniji nego na drvetu. Na drvetu bi netko mogao pomisliti da ste ptica pa bi vas mogao potrefiti praćkom ili kako se onda nazivalo ovo gumeno oružje – šlajderom.

Automobile ste  na prste mogli nabrojati.Uglavnom milicijske marice,  starudije od vatrogasnih kola, koja bolnička, desetak vojnih kamiona i džipova maslinastozelenih s ručno narisanom zvijezdom petokrakom, srpom i čekićem ili, čak ponekom  jakom parolom.

No uz toliki broj vozila, uistinu ste mogli na sred ceste i pričati i novine čitati.

No kome je do priče bilo kada su i susreti u dvoje, za one onda, bila masovna okupljanja, a ne pamtim niti da je itko od meni bliskih ludovao za ka-pe štampom. Novinski papir se uglavnom u nas koristio za potpalu ili gurao u raskvašene cipele da se prije osuše.

Moja je mati njima, osim spomenutog, ukrašavala stalaže te vadila fleke  iz stolnjaka pokapanog svijećom.

………..

Posebno mi je u sjećanju ostala ondašnja zvučna i, posebice, mehanička signalizacija.

Automobil, ili bicikl kad bi i naišli, obvezatno su morali zatrubiti ili zacinkati i to ovako: jednom ako produžuju pravo, dva puta skreću li u desno, ili triput ako su u lijevo nakanili. Uz ti-ti, ili cin-cin-cin, iskočile bi, s lijeve, ili desne vozačke kabine metalne šipke koje su dopunjavale zvučnu signalizaciju.

Jasno biciklisti su, što se zadržalo sve do dana današnjega, za udesno desnu ruku podizali, a za ulijevo lijevu.

No tada je i zbog toga moglo doći do frke jer, ako te slučajno, što su bili rijetki slučajevi, opazio revan drug ili drugarica, mogli su podizanje desne ruke dodatno protumačiti kao…

Pa sad budi pametan ili ne podići ruku pa platiti globu drugu koji te je jedva čekao skriven iza kestena, ili podići pa da po istom drugu budeš tretiran kao prikriveni fašist kojega bi čim pre valjalo uhapsit.

Pod hitno!

……..

Sve je razrovano, razrušeno, prašnjavo. Asfalta, kanalizacije, vodovoda, plinovoda, telefona i drugih  civilizacijskih blagodati ne će u nas biti još dobrih deset, petnaest godina. Negdje malo prije, drugdje malo kasnije, ali nigdje onako i onoliko koliko su oslobodioci obećavali.

………..

Slika jednog brodskog, subotnjeg prijepodneva, tih godina, urezana u pamćenje.

Tjedni sajam.

Na izgaženom, usahlom travnjaku mršavo kljuse žvače suhe vlati. Uokolo prašina, konjski izmet, roj zeleno zlatnih muha. U kolima za nogu zavezani praščići. Ciče. Je li od gladi, od žeđi, ili sretni što toga dana nisu prodani. I seljak. Tamno preplanulog lica, izboranog borama od jada i ćemera.

Jadan, kukavan, nikakav. Ništa od trgovine, od pazara: njemu premalo, kupcu previše.

Srkne srk rakije iz pivske boce. Potegne još jednom. Težak miris, patvorene šljivovice zabazdio unaokolo, tako da se i konju  skupiše  nozdrve. Tko zna možda je čak bila narodska rakija repovača.

Čekajući ženu, koja još na tržnici pokušava sir i mlijeko spasiti od bezdušnog bescjenja, vadi ovaj dobroćudni seljak (inače kako se običavalo potiho među pukom reći: dobrovoljnoprisiljeni član Seljačke radne zadruge  koja mu na prijevaru uze djedovinu i očevinu, nekakvom agrarnom reformom), vadi on iz torbe komad novina, dere popola, pa ovo pola popola, pa sve tako dok ne dobije prikladan format u koji utrese nešto krdže, crnoga duhana, zamota, oslini.

Kresnu šibicama i povuče duboko.

Bože dragi, što smo dočekali… promrsi ispod od duhana požutjelog brka.

Bijah blizu, privučen cičenjem praščića i opazih – zacaklila suza starcu u očima.

Bijah dijete da bih dokučio: zašto čovjek zasuzi.