Ruža Zubac-Ištuk
Putuje nebo i svitanja,
poneka svjetiljka u noći
i stablo kraj puta,
putuju čežnje i pitanja
i dva oka
od sutona straha
do nestašnog vrludanja.
Na vječnom putovanju su
mjesečeva skitanja,
lutanja kroz šume i šumarke,
smijeh kraljevske krune
iz sunčeve zlatne barke,
ali od želje gore žarke
kroz svijet mašte da putuju,
s cijelim svijetom da se rukuju,
da zajedno druguju,
da se dotaknu,
da se miluju
da vjetri nad njima
svoje uzdahe raskriljuju,
ni velike ni male –
dvije ruke radoznale.