Kitana Žižić
Još jednom sam bila neoprezna,
Opet ću platit sama.
Pustila snove na slobodnu pašu
Po livadama modrih irisa
S leptirima zlatnih očiju
Iz kojih izlijeću vatreni ognji
Koji mogu zapaliti svijet,
Ali ne i tebe ispod zvjezdanog neba.
Opet sam bila neoprezna,
Zvijezde koje se postupno pale na nebu
Znaju da ne mogu upaliti baklju
Nedostatne ljubavi.
Kao da je nemoguće željeti nemoguće?
Zvijezde upitah…
Na mom putu smjerokaz se često kolebao:
Moguće je željeti i moguće i nemoguće,
Samo nije dozvoljeno ne imati želje.
Bez njih nema obzora
Ni povoljnog vjetra da te gurne njima u susret.
Opet sam bila neoprezna,
Sreću ne zaslužujemo samu po sebi,
Ali smijemo joj se nadati.
Glasnoća naših želja
Neće zaglušiti ničije uši.
Možda samo prišapnuti
Da ponekad ni nade nema.
Opet sam bila neoprezna,
Dok je posljednjim zrakama sunce grlilo plažu,
More oplakivalo hridi,
Kao pohlepnica za tuđom trpezom.
Sanjala sam te kao svog muškarca.
Probudila se očiju punih kiše
Kao da me tsunami pohodio.
Opet ću platiti sama
Neoprez.