O ČEMU JE RIJEČ
piše: prof. Žarko Delač
Nedavno su objavljeni u hrvatskim medijima rezultati istraživanja o političkom svjetonazoru naših građana.
U stvari …osjećaju li se ljevičari ili desničari? Ovo me pitanje nagnalo da ponovno promišljam u stvari što je to ljevica, a što politička desnica? Naime, mnogo sam puta čuo kako su pojedinci po pitanju prava radnika i socijalne pravde žestoki ljevičari, a strastveni desničari kada je riječ o obrani nacionalnih interesa i identiteta. Naravno kako ni radikalna desnica kao ni ljevica nisu prihvatljive u političkom djelovanju o čemu govore i brojni povijesni dokazi. Upravo nas ovih dana obilježavanje bleiburške tragedije može podsjetiti na to.
Rigidni stavovi i nerazumijevanje suprotne strane dovodi do potpunog totalitarizma i na kraju velikih žrtava.
Zamislite kako bi bilo da na vlast u Hrvatskoj dođu osobe koje su spremne baciti ciglu u sred dana u sjedište jedne političke stranke i pri tome ozlijediti nekoliko osoba. Ovaj čin ili udar cigle na demokraciju ne može se stoga opravdati bilo s pozicije ljevice ili desnice već samo vandalizma i tako ga treba tretirati.
Ipak čini mi se kako je tu riječ o potpuno drugim pobudama, a ne političkom sljepilu pojedinca koji se manifestirao ovom akcijom. Stoga je taj čin za mene daleko opasniji i znakovit pokazatelj jednog stanja u društvu.
Tolerancija i razum ustuknuli su pred nasiljem i nametanjem ideja bez obzira na stil i način. Voltairovo branjenje tuđeg mišljenja bez obzira što se s njim ne slaže ustuknulo je pred neciviliziranim metodama i terorom sile.
Medijska propaganda samo nadolijeva ulje na vatru. U tome im pomaže određen broj intelektualaca koji su svojim stavovima okupirali medijski prostor i stječe se dojam da je hrvatska u većini takvog mišljenja. Nameću nam čak i odgovornost za Domovinski rat i nekažnjavanje počinitelja ratnih zločina. Kao da su bili na crtama bojišnice i uredno prebrojavali ratne gubitke.
Zašto SAD svoje vojnike ne isporučuje drugim državama i štiti ih, a mi trebamo naše branitelje suditi i još malo staviti na stup srama?
Stoga jer dežurni hrvatski povjesničari i kvazipravednici crpe svoju istinu i činjenice zasnovane još iz vremena jednoumlja i partijskih vremena.
Za njih je i Bleiburg jedna sporedna povijesna činjenica uzrokovana vlastitom krivicom hrvatskog naroda. Za njih je u prigodi obilježavanja i podsjećanja na ovaj zločin najvažnije voditi brigu o ikonografiji i tražiti ustaške simbole.
Oni se neće dosjetiti kako je recimo naš Oltar domovine zapušten te kako ne postoji centralno mjesto na kome se strani političari i izaslanstva mogu pokloniti svim hrvatskim žrtvama.
Među „one“ svrstavam i u posljednje vrijeme aktivne zagovaratelje procesuiranja aktera pretvorbe i privatizacije koji su najednom krivi za sve zlo u našem društvu. Kao da se nismo dragovoljno odrekli socijalizma ili društvenog vlasništva da bi se okrenuli kapitalizmu i tržišnom gospodarstvu.
Pri tome se dobro sjećam kako 91. godine nisam želio kupiti dionice cementare u Našicama. Oglas je bio dostupan na više mjesta, nudile su se i razne pogodnosti ali bilo je ratno stanje, upitna proizvodnja i nisam se usudio upustiti u ovu avanturu. No neki su se odvažili i uspjeli.
Zar je sada to loše ili im trebam biti zavidan? Kako su godinama opstali na tržištu i s kojim su se problemima suočavali to je samo njihovo problem ali ako su nešto uspjeli zaraditi o tome trebamo svi voditi računa.
Ima u tome i poznatog hrvatskog jala i da bar na tome ostane. Jer riječi su mnogo opasnije od udaraca i bacanja cigle. Osobito ako su osmišljene i dio jedne dugoročne politike i strategije. One su uvod i priprema za djela koja iza toga slijede ili opravdanje za ono što se učinilo kao što je primjer bleiburške tragedije koja se godinama nastojala zataškati jednostavnim prekrajanjem hrvatske povijesti. No istina je samo jedna i jedina, ponekad okrutna i teško daje svoju naklonost čak i onima koji za nju sve žrtvuju.