Sociolingvističko-dijalektološko istraživanje u Beču
piše: Sanja Vulić
Hrvatskoj je javnosti dobro poznato da u austrijskoj pokrajini Gradišće već duže od pola tisućljeća živi kulturološki autohtona hrvatska manjinska zajednica. Manje je poznato da je dio gradišćanskih Hrvata radi zaposlenja preselio u Beč, a ta preseljenja su trajan proces.
Na taj način, u gradišćanskohrvatskoj zajednici u Beču nalazimo pripadnike prve generacije, tj. onih koji su rođeni u Gradišću i u odrasloj dobi preselili u Beč, ali i njihovih potomaka rođenih i odraslih u Beču (djece i unuka).
Većina njih vikendom, blagdanima i praznicima rado odlazi u Gradišće gdje su nerijetko uključeni i rad različitih kulturnih društava.
Dijalektologinja prof. dr. sc. Sanja Vulić terenski istražuje govore gradišćanskih Hrvata od daleke 1989., a ove 2022. godine, u sklopu svoga projekta „Sociolingvističko istraživanje govora gradišćanskih Hrvata u Beču“ u okviru programa Sveučilišne potpore koja se provodi na Sveučilištu u Zagrebu, boravila je od 11. do 16. prosinca u Beču.
Izabrala je dane kada gradišćanski Hrvati koji borave u Beču zaista jesu u tom gradu jer im profesionalne obveze ne dopuštaju odlazak u Gradišće. Istodobno, to je vrijeme različitih adventskih priredaba i velike živosti na gradskim ulicama, trgovima, kavanama i restoranima, kada je znatno lakše naći sugovornike i uspješno provesti planirano istraživanje.
Prof. Vulić se odlučila za istraživanje i usporedbu govora gradišćanskih Hrvata u Beču rođenih između 1950-ih i 1990-ih godina 20. stoljeća. Sukladno očekivanjima utvrdila je da starija generacija dobro čuva gradišćanskohrvatske značajke u svom govoru (i u leksiku i u gramatičkom sustavu) te da je broj hrvatskih govornika u mlađim generacijama osjetno smanjen, ali oni koji još govore hrvatski jezično su vrlo kompetentni. Pritom je zanimljivo da školovani mladi ljudi ne rabe veliki broj germanizama kada govore hrvatskim jezikom jer jasno razlikuju dva jezična sustava. Međutim, kada razgovor izađe iz okvira obične svakodnevne komunikacije i prijeđe na višu intelektualnu razinu, mladi govornici skloni su uporabi jezičnih rješenja iz hrvatskoga standardnoga jezika, također u današnje doba neizbježnih anglicizama te posebice kulturnih europeizama, koji su u njihovu govoru vrlo izraženi.
Budući da većini mladih ispitanika (koji su rođeni i odrasli u Gradišću, a sada žive u Beču) jedan od roditelja nije govornik hrvatskoga jezika te se u obitelji govorilo isključivo njemački, istraživanje je pokazalo koliku je važnost imala nastava hrvatskoga jezika u očuvanju hrvatskoga jezika među mladima. Svi su mlađi ispitanici usporedili današnje vrijeme sa stanjem prije petnaestak godina i sa žaljenjem naveli da je danas neusporedivo manji broj učenika koji uče hrvatski jezik u školama u Gradišću nego u doba kada su oni bili učenici.
Zbog velikih promjena u načinu života mjesni su govori sve više podložni snažnim promjenama pa tako i pojedini mjesni govori u Gradišću. Zato je prof. Vulić ovom prigodom dala prednost sociolingvističkim istraživanjima pred dijalektološkim. U skladu s tim provjerila je kod ispitanika koji potječu s juga Gradišća koliko je značajka njihovih rodnih mjesnih govora još očuvano u njihovu govoru, a koje su se djelomice ili u potpunosti izgubile. Nakon terenskoga istraživanja slijedit će njezina jezikoslovna analiza i objava rezultata istraživanja, potkrijepljena konkretnim jezičnim primjerima.
Osim o jeziku, prof. Vulić također piše i o hrvatskoj književnosti u dijaspori, bilo da je riječ o manjinskim književnicima ili o iseljenicima. Za svoga boravka u Beču susrela se s gradišćanskohrvatskom književnicom Anom Šoretić iz Cogrštofa te s pjesnikom i kantautorom Josipom Čenićem koji je rodom iz Trstena kod Dubrovnika, a živi u Beču. O njihovim djelima pisala je i piše.
* otografija je snimljena u kripti crkve sv. Petra u Beču.
