piše: Verica Jačmenica-Jazbec, dr. med.
Između dva kišna dana uhvatila sam malo suha i prohladna vremena i odvezla svoj automobil na godišnji servis. Pred ulazom blagajne zatekla sam (uz stolić za pušenje) lijepu, mladoliku ženu, očito blagajnicu. Njezino njegovano lice, niz pravilnih bijelih zubi, krasna valovita plava kosa privukla bi pogled svakome, kao i meni.
Ona je ugasila svoju cigaretu, ustala i srdačno me pozdravivši uvela u svoj mali ured.
U rukama sam imala formulare automobila, ponovo se zagledala u njezino lice i – zastala.
Ona je opazila taj trenutak moga iznenađenja ili razmišljanja i nasmiješila mi se. Bile smo same u prostorijici. Zaustila sam, gotovo automatski, svoje pitanje:
Oprostite gospođo, zašto vi, tako krasna, mlada žena – pušite?
Ponovo mi se nasmiješila, ovaj puta skromno, stidljivo, gotovo pokajnički…
Kazala mi je da ne može prestati pušiti; da joj ujutro više prija cigareta od doručka.
Imale smo vremena; i ona i ja. Iza mene nitko nije čekao na uplatu.
Ispričala mi je da je gene za svoju ljepotu vjerojatno naslijedila od svoje lijepe majke. Oprezno me demantirala o svojoj dobi; ta ona ima odraslu djecu i već troje unučadi. U par rečenica kazivala mi je o svojoj nemoći pred zovom svoje cigarete…
Osjetila sam da bi ona voljela porazgovarati na tu temu. Znala je da sam liječnica. Ponukala me; a ja sam joj govorila o neumoljivoj i poraznoj zdravstvenoj statistici pušača…
O tome da „pušenjem na balkonu“ jednako tako šteti svojim plućima i plućima svojih ukućana kao i pušenjem u stanu…
Govorila mi je kako silno voli svoju djecu i unučad… a ja njoj o žrtvama pasivnoga pušenja. Kazala mi je kako je veoma voljela svoga oca, no on je umro od – raka na plućima. Bio je strastveni pušač. Razgovarale smo o genima, nasljednim sklonostima, utjecaju lošega okoliša na čovjeka…
Složile smo se oko toga da je u odvikavanju od bilo koje ovisnosti ipak najvažnija odluka same – žrtve. Pitala me kako da smogne snage za takvu svoju odluku. Procijenila sam da ta žena nema u svojoj obitelji ili svojoj okolini osobu koja bi je podupirala u odvikavanju.
Odjednom sam prema toj lijepoj ženi osjetila samilost.
Učinilo mi se kao da ju je neki zli stvor ščepao, zarobio, pomrsio joj konce u glavi, pomutio joj motrišta…
Ispričala sam joj o svojoj poznanici Tonki čija je majka, strastvena pušačica nedavno preminula od teške maligne bolesti. Tonkin stari otac ima dijagnosticirane dvije vrste maligne bolesti, upravo tipične za strastvene pušače kakav je i on sam.
Ispričala sam joj primjer o tome kako sam jednoga Petra, dragog muškarca puna tri desetljeća uvjeravala da je cigareta opasna. Dozivala sam mu u svijest njegovo dvoje uzorne djece, odanu i vrijednu suprugu, krasno i željeno radno mjesto, svjetlu životnu perspektivu… Kad se Petar (puno prerano) našao u bolnici na samrtnoj postelji od raka na plućima, njegova me kći zamolila da ga posjetim, da ga pokušam smiriti od straha, jer se on silno boji nedostatka zraka.
Otišla sam do Petra u bolnicu. Moji kolege, njegovi liječnici, kazali su mi da su iscrpili sve terapeutske mogućnosti. U Petrovim očima jasno sam vidjela 99% upitnika i 1 % radovanja mome posjetu. Čvrsto me prihvatio za ručni zglob i nije me puštao. Uporno mi je ponavljao: Otkuda sad najednom to, ta grozna bolest, ta iznenadnost, taj nedostatak zraka. Ta ja sam još mlad, ja imam još mnogo toga za uraditi… Dolazi proljeće, trebaju me moje trešnje u voćnjaku, treba me moj pčelinjak u kojem uživam raditi… Ne zna moja obitelj postupati sa pčelama; uvijek sam ih ja sâm zimi njegovao, hrani, štitio… Neće moje pčele preživjeti bez mene…
Stajala sam uz njegov krevet tužna, potresena… Ta znam Petra trideset godina kao krasnu osobu, uvijek spremnu priskočiti u pomoć u svemu što mi je trebalo. Zatekla sam se uz njega krhka i nemoćna. Osjećala sam kako se sâma hrvem s ljutim i okrutnim zmajem koji mi iz bolničkoga kreveta i iz moga života odvlači osobu do koje mi je bilo stalo.
Raspričale smo se tako, blagajnica i ja, iskreno, kao dvije sestre… Poticala sam tu ženu da se odluči; uvjeravala sam je da sve ovisi samo o njoj, da samo ona može pobijediti sve ono što je sprečava da se osovi na svoje noge, da ne robuje cigareti.
Onda mi je odjednom naišla misao. Kazala sam joj: Učinite nešto za sebe ovoga Božića. Božić nam je pred vratima. Odgovorila mi je: Nisam još spremna.
Ja sam se uhvatila za posljednju slamku kazavši joj: Molim Vas, poklonite mi svoju kutiju cigareta i upaljač. Dajte mi to kao Vaš dar za Božić. Posegla je rukom po cigarete i upaljač. Spustila mi ih je na moj dlan, dugo me gledala u oči… pa tužno kazala: Ali imam kod kuće još cigareta i još upaljača…
Opet sam pokušala rekavši: Odlučite sad prekinuti s pušenjem, možda ćete kod kuće osjetiti grižnju savjesti ako pogazite svoju odluku. Možda ćete se posramiti, možda će u Vašem srcu prevladati prava ljubav prema djeci i unučadi, jača od vaše žudnje za cigaretom…
Onda sam dodala: Možda ste već na svoju djecu prenijeli svoje nikotinom oštećene gene… Možda ste si djeci nanijeli zlo, iako ih mnogo volite.
Kazala mi je: Prestrašili ste me.
Kutiju cigareta držala sam na otvorenom dlanu.
S jedne strane kutije je fotografija mladoga, tužnog para u bolničkom ambijentu uz rečenicu na crnoj podlozi: PUŠENJE SMANJUJE PLODNOST.
S druge strane kutije stoji: DUHANSKI DIM SADRŽI VIŠE OD 70 TVARI KOJE UZROKUJU RAK.
Još piše: Za pomoć kod prestanka pušenja može se (u Hrvatskoj) nazvati 0800 7999.
Ja sam obavila uplatu, pozdravila se s gospođom i odvezla se kući. Iako sam znala da u džepu jakne imam samo tuđih pola kutije cigareta i upaljač, preplavio me osjećaj kao da mi je u tom džepu stotinu otrovnih osa. One su zujale i bjesomučno se zalijetale u jedan običan adventski dan mladolike majke i bake. Bilo mi je žao te žene. Ona je bogata lažnom ljubavi prema svojim potomcima i siromašna snagom svoje volje.
I meni i lijepoj, prestrašenoj blagajnici preostaje nada: u skrivenu snagu maloga Božića koji istinski voli djecu.