piše: Stjepan Poljaković
„Zar ne znaš?/ Zar nisi čuo?/ Jahve je Bog vječni,/ krajeva zemaljskih stvoritelj./ On se ne umara, ne sustaje,/ i um je njegov neizmjerljiv./ Umornome snagu vraća,/ jača nemoćnoga.“ (Izaija 41,28.29)
Kada god nas nešto snađe postavljamo si jedno pitanje, zašto sada i zašto baš tako?
Ima jedan paradoks kojem svjedočimo kada se god malo više zadubimo u svoj ili životni put ljudi oko nas. Ma koliko god izgleda da smo civilizacijski napredovali, da smo moćni, opremljeni znanjem i tehničkim pomagalima, stječemo dojam da smo sve krhkiji, sve više ovisni, da ne kažem zarobljeni svime što imamo. Svakoga dana svjedočimo kako se ljudi slamaju ili uzdižu pod teretom svakodnevice.
Kao kršćani smo pozvani vjerovati da je Bog gospodar svega oko nas i naših života.
Tako su stvari postavljene od raja na ovamo.
Božić je prilika da se zamislimo nad spoznajom i svjedočanstvom Božje ljubavi. Bog se u Sinu spustio na zemlju da svojim primjerom, porukom i žrtvom postane jedan od nas, da nas kroz sebe približi nebu.
Evanđelisti nam donose izvještaje o Kristovom rođenju. Marijino začeće prije vjenčanja čistuncima i skepticima služi za osudu i sumnju.
Moje razmišljanje je da je Bog to namjerno složio tako kako bi Mariji i Josipu dao iskustva koje će pamtiti dok su živi. Sin koji se trebao roditi iz njihovog braka nije bio običan Sin, teško da su Josip kao Otac zemaljski a Marija kao majka mogli Krista do kraja razumjeti, ali Bog se pobrinuo da od začeća, sna u kojem je Josipu rečeno da Mariju uzme za ženu, rođenja u Betlehemu, pohoda mudraca sa istoka, bijega u Egipat, prikazanja u hramu, hodočašća u Jeruzalem, dobiju svjedočanstva, iskustva koja su im pomogla da u Kristovom životu obave zadatke koje im je Bog povjerio. Bog je odredio kada će se što i kako dogoditi.
Nije jednostavno kada sve u što vjerujemo dolazi u pitanje. Nije jednostavno kada se nađemo u krizama, opasnostima ove ili one vrste. Tjeskoba i zbunjenost paraliziraju nas do te mjere da se pitamo zašto sada i zašto baš tako ? Recimo da nas krize i iskustva koja prolazimo oblikuju i pripremaju za ono što je tek pred nama.
Radosna vijest ovog Božića je da nismo sami, možda žalujemo, stenjemo pod teretom svakodnevice, možda vijesti koje dobivamo nisu dobre. Riječ Božja nudi nam primjere kako je Bog od nemogućega stvarao moguće, svim preprekama unatoč, svemu čekanju i sumnjama unatoč, možemo uspjeti.
Bog kroz sva naša iskustva želi odaslati samo jednu poruku. Ja sam Bog, vi ste stvorenja, ja sam gospodar vremena i svemira, ma koliko se nekada činilo da nije tako u konačnici ću vam to i dokazati. Zakopamo li u riznicu sjećanja sjetit ćemo se iskustava, molitava koje su nam uslišene. Ne jednom se događalo da po završetku kriznoga razdoblja u svemu vidimo prst Božji, zaključimo kako se Bog pobrinuo, našoj (ne)vjeri unatoč. Na tim iskustvima možemo izgraditi svoju vjeru, da je ono što je u Bibliji zapisano. Od Postanka do Otkrivenja Bog nam poručuje da je on svemoguć.
Svatko od nas pozvan je i izazvan da na osobnoj ravni, na relaciji Ja i Bog, iz dana u dan izgrađuje vjeru koja će nam pomoći prevladati nesavladivo.
Moja osobna iskustva daju mi za pravo tvrditi da je to istina i da se isplati prihvatiti izazov vjerovanja.