tekst i foto: Marica Žanetić Malenica
Kada mi je kći uz smajlić poslala jednu od mnogih stimulativnih izjava našeg svjetskog putnika, putopisca i fotografa Davora Rostuhara, i ja sam se nasmiješila.
Čovjek je u malo riječi sve rekao: “Bez doma, putovanja su lutanja; bez putovanja, dom je zatvor“. Upravo sam se pakirala za svoje posljednje putovanje u, tek numerološki zanimljivoj, 2022. godini.
Nisam ja lutalica, volim svoja oba doma: i onaj splitski (zimski) i onaj brački (ljetni). Nisam ni pustolovka poput Davora, nemam njegova znanja, hrabrost, izdržljivost, snagu, lavlje srce… Ali volim, poput njega, pohoditi mjesta gdje mi nikad nije bio dom, a vjerojatno i neće. Kad se usporedim s njim čini mi se da je tek znatiželja ta koja nas povezuje. Toga još uvijek imam, možda i preveć za svoju dob, ali vjerujem da znatiželja, baš kao i ljubav, nisu blagodati rezervirane samo za one mlade i srednje dobi. Istinabog, tijelo me sad već ograničava, ali moj um i osjećaje to ni u čemu ne sprječava. Stoga neka ne čudi što sam u prosincu bila u svojemu splitskom domu tek sedam dana, i to ne u komadu.
Kada su me pitali kako to da sam iz snopa različitih novogodišnjih ponuda, koje su turističke agencije nudile, izvukla baš Đakovo, gradić poprilično udaljen od Splita (oko 650 km), imala sam spreman odgovor: Pa, u njemu nikad nisam bila, a zavrijedio je!
Sedamnaesti grad po veličini u Hrvatskoj, a drugi u Osječko-baranjskoj županiji, Đakovo nosi laskavi naziv Srce Slavonije. Vjerojatno bi pun pogodak bio da sam se u tom Srcu zatekla u srpnju tijekom održavanja manifestacije Đakovački vezovi, najvećeg našeg festivala izvornog narodnog folklora i simbola očuvanja tradicijske baštine. Ali u srpnju more ima neusporedivo jače silnice od onih ravničarskih. Pa se tada ne skitam, drugujem s morem.
Neočekivani zagrljaj
Odlučivši se te posljednje dane prošle godine provesti u Đakovu, očekivala sam vidjeti katedralu i konje. Ono što nisam očekivala je da će prva ulica u kojoj ću se naći iskrcavši se na autobusnoj stanici biti baš Splitska. Iznenadila sam se i susrevši ovdje Luku Botića (1830-1863), pjesnika i političara iz vremena narodnog preporoda koji je rođen u Splitu, a najdulji dio svog kratkog života proveo upravo u Đakovu, gdje je i njegovo posljednje počivalište. Od svibnja 2013.-e, a povodom sto pedesete godišnjice njegove smrti, na kamenom cvjetnjaku s početka korza podignut mu je spomenik u prirodnoj veličini i u sjedećem položaju. Po Botiću, koji se smatra ocem hrvatskog romantičnog epa, nazvana je i ulica uz bok katedrali, a i na jednoj od kuća u kojoj je živio postavljena je spomen ploča.
Dok smo se grlili, zatečena susretom, razmišljala sam ima li u rodnom mu Splitu traga o njemu. Imao je svoju školu (odavna je nema); imao je svoju knjižaru (više nema knjižare); bista (izradio ju je I. Meštrović) mu je prvi put postavljen 1905. na Prokurativama, a potom se seljakala da bi danas završila zapuštena i napuštena na Marjanu, pokraj Zoološkog vrta. Nisam mu to rekla, nisam imala srca.
Biskup Strossmayer – borac za ženska prava
Na prostranom trgu, na koji i brončani Luka smireno gleda posljednjih deset godina, sve je Josipovo, odnosno Jurajevo: i trg i katedrala i spomenik… Iako je nekolicina crkvenih dostojanstvenika imali isti san, tek ga je biskup Josip Juraj Strossmayer uspio realizirati sagradivši katedralu Sv. Petra i to tijekom šesnaest godina (od 1866. do 1882.) u neoromaničkom stilu sa sedam oltara. Poznata je i po najvećoj kripti u ovom dijelu Europe u kojoj su bila predviđena četiri oltara, ali je napravljen tek jedan na kojemu je nadgrobni spomenik biskupa Strossmayera.
Ova zadnja katedrala zapadnog svijeta, najveća južno od Zagreba, visoka je 84 metara. U njezine temelje postavljeno je gotovo četiristo velikih hrastovih debala (zbog močvarna tla), a potom ugrađeno sedam i pol milijuna dva puta pečenih opeka. Četiri godine su trajali vanjski radovi, a dvanaest unutrašnje uređenje. Za razliku od brojnih drugih crkava ova se gradila u jednom dahu pa ovu stolnu crkvu Đakovačko-osječke nadbiskupije prati glas da je uređena prema najcjelovitijem i najosmišljenijem programu jedne crkve uopće.
I kad smo već kod J. J. Strossmayera, jedne od naših najutjecajnijih i najdjelotvornijih ličnosti i mecena 19. stoljeća, reći ću vam i podatak kako je dobio dva imena. Naime, rođen je kao blizanac, ali mu je brat umro vrlo brzo po rođenju. Roditelji su za dječake već imali planirana imena Josip i Juraj, a kako nisu znali koji je preminuo, onom preživjelom su dali oba imena.
I da, žene bi mu trebale biti zahvalne na činjenici da je upravo on 1860. ugurao Mariju Jurić Zagorku u uredništvo časopisa Obzor unatoč protivljenju ostalih članova te se tako iskazao kao jedan od pionira borbe za ženska prava na ovim prostorima.
I kraljice vole lipicance
Ali, ono zbog čega su i okrunjene glave dolazile u Đakovo je ipak ergela lipicanaca, osnovana još početkom šesnaestog stoljeća (1506.) za arapske konje, a koja se ubraja među najstarije europske konjušnice. Tristo godina poslije (1806.) počelo se s uzgojem lipicanaca ili lipicanera i na nas otpada četrnaest posto svjetskog uzgoja. Sa svojih dvjestotinjak grla (trenutno ih je 180) prvi su po broju u svijetu. U centru Đakova je Pastuharna i najveća zatvorena jahaonica kod nas, gdje se pastusi obučavaju i treniraju za potrebe turizma i sportske aktivnosti, a sedam kilometara dalje, na lokaciji Ivandvor smještene su rasplodne kobile s podmlatkom, kako ne bi svojom prisutnošću ometale pastuhe u njihovim obukama. Ah te ženke! Inače, osamdeset posto njih su crni kada se oždrijebe, ali nakon osme godine najčešće potpuno pobijele. Svjesni svoje gizdave ljepote, ponašaju se poput pravih manekena.
Ovom stoljećima dugom suživotu čovjeka i konja svjedočila je prije pedeset godina (1972) svojim posjetom i nedavno preminula kraljica Elizabeta II. Učinila je to 2016. i Camilla, tadašnja vojvotkinja od Cornwalla, a odnedavna Kraljica supruga.
Misno vino za ekipu iz Velog mista
Ne znam što su njihova veličanstva, ali ja sam sa splitskom ekipom, u podrumu Župnoga dvora, kušala misna vina da zagriju mi dušu, a u obližnjem restoranu i glasoviti slavonski čobanac da mi zagrije trbuh. O bijelim vinima (graševina, traminac i chardoney), a posebno o onom crnom (cabernet sauvignon-franc) mogla bih napisati ep u desetercu.
Ali, tko još čita epove i poeme, bolje bi bilo da za one neupućene, kojih vjerojatno nema puno, dam recept za čobanac. Ovo jelo traži dvije do tri vrste mesa, i to crvenog. Uz obaveznu junetinu i divljač, dodaje se i svinjetina ili janjetina. Možete prošvercati i nešto pernato, ali dobit ćete minus bod. Jelo je vrlo ukusno, ja bih ga prekrstila u raskošni gulaš bez krumpira (njoka, tjestenine…). Ne treba štedjeti ni na korjenastom povrću i raznim začinima, niti na ljutim papričicama, koje su mi zarumenile obraze i učinile me veselijom i živahnijom.
I tako sam, muvajući se po Đakovu, zakoračila neprimjetno u godinu od koje očekujem: da bude zdrava i odupre se virusima; da bude miroljubiva i odupre se ratu; da bude stabilna i odupre se inflaciji; da bude poštena i odupre se svim mogućim malverzacijama nečasnih… da bude uspješna i blagonaklona spremnima za životni preokret i/ili iskorak.
A meni, meni neka sačuva zdrav i vedar duh i osmijeh i nek’ mi donese barem jednu knjigu s mojim potpisom.