piše: Milan Rajšić
Igra ima kraj.
Putovanje po Baltiku je završeno.
Dvanaest dana sjevera, proletjelo.
Usput proletjela i godina…
Kao na filmskoj traci, smjenjivale se stotine i tisuće, malih sličica.
Vrijeme je za preslagivanje dojmova i za njihovo trajno pohranjivanje na najveću i najbolju algoritamsku ploču, zvanu Ljudski mozak.
Vrijeme je za prepričavanje lijepih događaja i doživljaja. Vrijeme je za izokretanje praznog novčanika, a u nadi da će iz njega izletjeti neki papirnati euro aviončić. Bezuspješno.
Čuje se samo zveckanje kovanica.
Inflacija ždere sve aviončiće…
Počelo je i završilo u Rigi, glavnom gradu Latvije.Na početku, vrijeme šareno,.
Red mesa, red slanine. Red kiše, red sunca.
Stari grad izrastao na uspješnom trgovanju nekoliko stoljeća, plijeni lijepotom, jednako kao i stotine besprijekorno očuvanih zgrada iz vremena secesije. Većinu je projektirao sin velikog, širom svijeta poznatog filmskog režisera Eisenschteina.
Selimo se u letonsku provinciju, najprije provincijalna Jelgava s povijesnim palačama i dvorcem, a onda luka Liepaja, na obali Sjevernog mora.
Beskrajne šetnje po pješčanoj plaži, sakupljanje jantara, gledanje kako se drugi, mladi kupaju…
Nama hladno na pogled.
Staru ispratili, s novom se sreli, pa pet šest sati vožnje do Tallinna, glavnog grada Estonije. Pragmatični, puritanski estonski protestantizam nas dočekao i oduševio.Esti nas Europu, polako napuštaju i postaju Skandinavci. Sve im je sređeno i poslagano i jure u čizmama od sedam milja. Nažalost, brojni bogati sjevernjaci, donose i visoke cijene hrane, pića, noćenja i prijevoza.
Mi, putnici ćemo to već preživjeti, ali Estonci? Ne piše im se dobro, kao ni ostalima na Baltiku i u Europi.
U 2023. je počeo padati snijeg, a za razliku od cijena, padale su i temperature.
Pijanci nisu padali po ulicama.
Malo po malo, pa napadalo 20 cantimetara snijega i minus 14.
Grijali smo se rukavicama, kapama, šalovima, jaknama, majicama, puloverima, gaćama, podgaćama…
Radnu temperaturu smo postizali kuhanim vinom i latvijskim 42 procentnim crnim otrovom, čije ime Balzam, već sve govori.
Pravi balzam za dušu i tijelo.
Vodu smo koristili za noge prat’…
Šest stotina kilometara na jug do Litvije. Za razliku od latvijske Rige, koja je Pariz sjevera, glavni litvanski grad Vilnius je baltički Rim, ili baltički Jeruzalem, kako se kome više dopada, ali grad sa stotinu crkvi, među kojima dominiraju katoličke.Na sjeveru Litve, idući prema Rigi, odakle letimo prema toplom jugu, odlazak na Brdo križeva, gdje se kroz desetljeća, sakupilo desetke tisuća križeva, većinom od drveta. Ima ih veličine od par cantimetara do petsest metara.
Snijeg padao, bilo ledeno.
Bilo mi žao gologa Isusa.
Baš mi ga bilo žao…
Na Baltičkom moru smo kao i Isus, hodali po vodi. Smrznutoj. Samo desetak metara od obale.
Nažalost, more i okolna jezera se nisu smrzla na sigurnu debljinu, pa smo za neko drugo putovanje ostavili obavezu, da u ledu izbušimo rupu i pecamo, a onda kao Isus, sa par riba nahranimo svijet.
Jeli smo tople i vrele juhe: rasolnik, solenka, boršč, gušili se hačapurijem, čeburekom, varenikima, pelmenima, blinima…Nije bilo dana da nismo jeli haringe i skuše. Ponekad i dva puta dnevno.
Bili ih je dimljenih, usoljenih, na kiselo…
Riba ribi grize rep!
Naredna dva-tri dana sam u Veneciji.
Preda mnom je kraći odmor od ledenog Baltika, pa pravac vreli Egipat.
Bit će i tamo, na obali Nila Sredozemlja i Crvenog mora, da…
…riba ribi grize rep!
