tekst: Marica Žanetić Malenica
Pozornost sam tijekom života usmjeravala na izazove koje mi je nudio, ništa manje vrijedne i poželjne od mojih svekolikih maštarija i želja širokoga spektra.
Jer, htjela sam: skakati padobranom (a letjela sam poput ptice tek vozeći se zrakoplovom); jahati konja (umjesto magarca, što sam činila u djetinjstvu tijekom ljeta na rodnome otoku); studirati jezik i književnost (na diplomi mi piše da sam ekonomistica); biti profesorica hrvatskoga ili spisateljica (u mirovinu sam otišla kao novinarka, a ponešto i pišem); svirati klavir (cijeli život tek sam osrednje pjevala sopransku dionicu u zborovima); glumiti na daskama koje život znače (i jesam, ali nakratko, u kazalištu lutaka)…
Htjela sam imati: sestru (pa sam ju osobnim odabirom stekla jer mi je majka rodila dva brata); muža inženjera (a ruku sam, pri punoj svijesti, dala sociologu); tri kćeri (srećom, imam dvije); jahticu (dobro mi je bilo i u kaiću na vesla), kuću pored mora (mali apartman mi je sasvim po mjeri)… Nešto od mojih želja i htijenja mi se ostvarilo u cijelosti, nešto djelomično, puno toga odavno je prežaljeno ili, pak, u hodu zaboravljeno.
Na kraju se sve, na neki čudan i ne uvijek doslovan način, izniveliralo – ono što sam ja htjela, s onim što je mene htjelo.
Sve osim putovanja! Tu je priča nešto drukčija, i da mi je ova pamet… Putovala jesam, ali se nisam ni približno naputovala u željenim količinama. Pa sam još uvijek poprilično gladna. A ta glad je sada već u potpunom disbalansu s kućnim budžetom temeljenim na mirovini. Umjesto da mu se prilagodi i stiša, ona je, rekla bih, još uvijek nezajažljiva.
Zašto je tome tako?! Priklanjam se mišljenju jedne poznanice i neumorne putnice koja svrhu našega rođenja vidi u tome da za života obiđemo Svijet na koji smo došli i da ga, po završetku tog istraživačkoga puta, zadovoljni i u miru napustimo. Življenje je zapravo izjednačila s putovanjem.
Život i jest putovanje, sam po sebi. Kako se postupno približavam završnoj fazi toga puta, zažalila sam što nisam u prijašnjim, fizički i novčano moćnijim fazama i mirnijim vremenima, više poradila na otkrivanju i upoznavanju kutaka ove kugle zvane planet Zemlja.
Taj žal osobito postaje akutan po povratku s nekog od putovanja. Tada mi do mozga iznova dođe jasna poruka – vrijeme ti curi, a toliko toga još nisi vidjela, doživjela, spoznala, omirisala, kušala, osjetila…
Počela sam putovati još u majčinom trbuha, a nastavila kao osmomjesečna beba, kada su me s Korčule transportirali do Sarajeva. Potom sam svakoga ljeta putovala prema jugu na rodni otok. Već od malih nogu osjećala sam tu napetost pred putovanje koje je bilo i dugo i neudobno (putovalo se noć i dan), ali uvijek praćeno tada još nejasnim uzbuđenjem da nekamo idem, da mijenjam krajobraze, klimu, govor, ljude koje znam za one koje ne znam.
Protiv toga virusa nisu me cijepili na vrijeme, vjerojatno su mislili da je bezazlen. A nije bio. Održao se u mojem organizmu cijeli život, nekada učahuren, češće razigran. Nisam ga nikada posve zanemarivala, hranila sam ga tek toliko da preživi – on, jedan običan virus, koji je s mojim znatiželjnim i nemirnim bićem živio, poput imele poluparazitski, rekla bih u prihvatljivoj simbiozi. Tek kada se dulje vrijeme ne bi letjelo zrakom, vozilo cestom, jurilo tračnicama ili plovilo morem, osjetila bih blage simptome bolesti (svrab tabana,bezrazložno vađenje kofera iz ormara izazvano istom takvom nervozom…) za koju je, srećom, uvijek bilo lijeka. Posjetom agenciji ili kupnjom karte oporavak bi započeo i prije puta.
Čitala sam brojne misli mudrih ljudi o putovanjima. Začudo, sa svakom sam se složila. Primjerice, onom svetog Augustina za kojega je svijet poput knjige pa su oni, koji ne putuju, pročitali samo jednu stranicu, kao i Palinovom duhovitom izrekom: „Nisam veliki kuhar, nisam veliki umjetnik, ali volim umjetnost i volim hranu, te sam zato savršen putnik!“
Zašto mi putovanja toliko znače čak i u ovoj dobi?! Imam nasušnu potrebu da se, s vremena na vrijeme, iščupam iz konteksta svakodnevice, isplovim iz sigurne luke i doplovim u neku nepoznatu. U okruženju, kojemu ne pripadamo, smo samostalniji, snalažljiviji, otvoreniji, hrabriji, poduzetniji…
Otkrivamo neke svoje osobine i vještine za koje ni ne znamo da ih posjedujemo, vraćamo se svojemu iskonu, koristimo se svim raspoloživim čulima jače i više nego kada smo uljuljkani u sigurnosti vlastitoga doma. Živimo neki drugi život širom otvorenih očiju, dišemo punim plućima, sivim stanicama učinkovito i brzo upijamo informacije, skupljamo neprimjetno dragocjena zrnca iskustava koja su nam uskraćena, ako ne putujemo.
Uzbuđuju me buđenja u nepoznatim sobama s novim pogledom… volim neobičan miris omekšivača kojim odiše posteljina drukčijih dezena… pozorno osluškujem neke druge zvukove i jezike koje ne razumijem, pa zamišljam dijaloge kojima sluhom svojim svjedočim.
Dok razmišljam o blagodati nepodnošljive lakoće putovanja, koja me čini živom i živahnom, i planiram neke nove destinacije zvane čežnja, pjevušim Tinove stihove, Arsenovom glazbom oplemenjene: „Tamo, tamo da putujem, tamo, tamo da tugujem…“ I da, kadgod ih pjevušim uvijek učinim ispravak krivoga navoda … tamo, tamo da – ludujem! Tugu, ako je već ima, uvijek ostavim doma. Prostor u kovčezima, glavi i duši trebam za neke druge stvari, misli, osjećaje…