piše: Milan Rajšić
Dunav kroz Mađarsku teče tek par kilometara manje od okruglih 500. Pa, tako 500 kilometara i s druge obale, pa onda na obadvije strane pravi desetke i stotine rukavaca i kanala… pa se razlije u brojne bare, pa meandrira i zaokreće, čas ovamo čas tamo… Pa, s vremena na vrijeme, a najčešće nakon obilnih jesenjih kiša ili kasnih proljetnih topljenja snjegova na Alpama odakle izvire, poludi i pokuša preskočiti ili srušiti visoke, tisuću kilometara dugačke i par desetaka metara široke nasipe.
Prije par desetljeća mu je i polazilo za “rukom” da razvali debeli nasip ili se vodena masa preko njega prelije.
Mađari su danas, najpoznatiji i najcijenjeniji graditelji obrambenih zidova od rijeka i rado viđeni širom svijeta.
Ima taj njihov uspjeh i njihovo znanje i lošega u sebi. Nekada se rijeka jedanput godišnje ili jedanput u par godina razlila po Panoniji i donijela izobilje mulja punog minerala neophodnih za uzgoj svega i svačega. Baš sve može i hoće rasti na toj crnoj, masnoj ritskoj zemlji.
Dunav se već dugo nije razlio, a umjesto toga se po zemlji posipaju velike količine umjetnih đubriva, od kojih se dobiju veće količine žita, kukuruza, repe… ali se i zagađuju podzemne vode, ubijaju brojne životinjske vrste, dobijaju nove ljudske bolesti…
Dunav i podunavski prostori najbolji su primjer kako se priroda izmijenila u samo 60 godina, od najvećih poplava.
Svega se ima u izobilju, i onoga što trebamo ali i onoga što nismo željeli.
Jesmo li sretniji, jesmo li pametniji?
Nakon 600 kilometara vožnje uz Dunav, prvi puta zakoračujem u Mađu, kako sam zvao i kako danas zovem moju prvu susjednu državu uz koju je direktno vezana i moja baranjska povijest.
Prelazim most kod slovačkog Šturova i…
Fasciniran sam pogledom na ogromnu kupolu građevine smještene na stijeni pokraj koje teče rijeka.
Crkva svetog Petra u Esztergom je pored dvorca u Buda i parlamenta u Pest, treći dio snažne mađarske harmonije.
“Mađarski Rim”, a u vrijeme komunizma “grad najcrnjih reakcionara”, pamti prve nastambe još u kameno doba, prvi organizirani centar Magyaren još u 10. stoljeću, a prve biskupe i nadbiskupe još iz 11. stoljeća.
U Esztergom je godine 1000. poslije Krista, krunisan prvi mađarski kralj Szent István, a uspon i sjaj grada i cijele Mađarske, može se zahvaliti Beli IV.
Nakon učestalih upada Mongola u grad, 1249. godine sjedište i centar najdunavskije zemlje, seli se u Budimpeštu. Biskupi i crkva ostaju sve do 16. stoljeća i dolaska Turaka, koji u gradu ostaju narednih 140 godina, a poslije njihovog odlaska ostaju samo ruševine i samo 400 mađarskih žitelja. Pa sve polako “Jovo, nanovo”…
U crkvi su danas pohranjene brojne zbirke crkvene i gradske prošlosti, a crkvena biblioteka broji dvije stotine tisuća knjiga i zapisa, od kojih su neki stari i 800 godina.
Cesta uska, promet preko svih mjera i granica, rijetke biciklističke staze.
Rijeka po prvi puta odlučuje da ne teče prema istoku, pa naglo zaokreće i lagano nastavlja prema jugu.
Nije baš med i mlijeko i uživanje voziti se po E 6 do Budimpešte.
Na svu sreću, ima se što vidjeti: nekadašnja kraljevska utvrda Visegrad, danas mondeni mađarski centar; ugodna sela s očuvanom arhitekturom, izgrađena i prije Prvoga rata; gradić san snova, turistička meka, Szentendre, koji i danas izgleda kao kada su ga još u 18. stoljecu izgradili. Snima li se kakav film, ne treba graditi kulise, već samo poslati kamermane.
Posvuda miris langoša, papeike češnjaka, marcipana…
U Svetom Andriji, posvuda tornjevi srpskih pravoslavnih crkava, od kojih najstarija datira još iz 1752. godine.
Nisam pukao od sunčanice, dobro ste pročitali.
Može li tu biti išta pravoslavno i srpsko?
Može. Srpski su trgovci, u to vrijeme bježanja pred Turcima, predvođeni Crnogorcem, pećkim patrijarhom Arsenijem Crnojevićem, a potpomognuti i s nekolicinom Dalmatinaca, nešto dobro napravili. Zaustavili se na mjestu danas poznatom kao Szentendre i ostavili iza sebe jedinstvenu povijest. Nažalost, danas se na ruke jedne ruke, može nabrojati one koji znaju slavenski govoriti.
U Budimu i u Pešti bio sam desetke puta, u raznim periodima i raznim godišnjim dobima. Vozim dalje prema Baji i Mohacs. Rijeka je sve šira, jednako kao i nasipi kojima je zadatak da je zaustave kada poludi i podivlja, postane neuračunjiva i neukrotiva.
Od Budimpešte do Mohacs samo je 210 kilometara. Odlučujem se za vožnju po lijevoj obali.
Ravno, ugodno, pastoralno, tradicionalno, usporeno…
…
Megunhatatlan kapros tökfőzelék sertéspörkölttel, pont olyan, mint ahogy anyukám készítette!
Nezaboravan gulaš od bundeve, od kopra sa svinjskim papikašem, baš kako ga je pravila moja mama.
Sastojci:
1 mala bundeva,
1 luk,
5 dl mlijeka
1 velika vezica kopra,
3 žlice kiselog vrhnja,
brašno za tijesto,
crvena paprika.
Priprema:
Ja to radim tako da bundevu narendam na ribež sa velikom rupom. Crveni luk narežem na kockice i malo ga popirjam. Dodam nasjeckani kopar i nastavim pirjati s lukom. Kad je ovo gotovo dodam bundevu… malo posolim. Vodu ne dodajem, jer bundeva pod utjecajem soli pusti vodu. Toliko je taman za kuhanje bundeve. Vodu potpuno prokuham i otopim u mlijeku. Količina mlijeka ovisi o količini bundeve. Ja ga uglavnom pravim od 2 kg… oko pola litre mlijeka. Kad se butternut tikva prokuhala napravim zapršku od brašna, paprike i kiselog vrhnja koju također razrijedim sa malo mlijeka. To dodam bundevi i kuham na laganoj vatri još oko 5 minuta.