piše: Kitana Žižić
Vijest je išla od usta do usta ali nitko joj nije povjerovao. Bila je upravo nemoguća.
Silazila sam stepenicama a prema meni se smiješila Vlatka:
„Nećeš vjerovati što sam upravo čula od Darka. Kaže da je jutros rodila Ecija.“
„Kako možeš u tako nešto povjerovati? I ti i ja smo je jučer vidjele u uredu glavnog direktora. Danas je nema, istina… Pa aprili li je!“
Ne, to nije moguće, pomislih. Još jučer je radila!
Ova današnja šala čak ni mene nije mogla prevariti, kolikogod lakovjerna bila.
Sišavši u prizemlje krenuh lijevo kroz restoran društvene prehrane prema pogonskom postrojenju na sastanak rukovodstva. Ali toga dana nitko se nije mogao skoncentrirati na poslovne teme. Od mene su se nadali da ću im kao radnica Radne zajednice ponuditi nešto smislenije od kuloarskih priča.
„Onda?“ pitali su i u čudu me gledali.
„Ma što me tako gledate? Ja u to ne vjerujem. Pustite tračeve. Moramo donijeti Financijski plan za iduću godinu. Zabilježit ću primjedbe ako ih ima. Krenimo.“
Nikad neuspješniji sastanak. Miješali su i kruške i jabuke, radnike i norma sate, rashladne centrale i tornjeve. Čak je i direktor pogledavao na sat, inače vrlo radišan i temeljit. Kad mi je dosadila sva ta strka i nervoza, očekivanje novog glasa o čudnovatom porodu, prekinula sam sastanak i odgodila za sutradan.
„Idem ja. Ako nešto saznam odmah ću vas umirit da možete nastavit s poslom.“
Tako je znatiželja isprepletena s uzbuđenim propitkivanjem obilježila neobičan Prvi travnja jedne od ranih osamdesetih godina dvadesetog stoljeća perspektivne splitske firme. Do kraja radnog vremena kolektivno smo svjedočili čudu. Vijest je potvrđena. Ecija je rodila predivnu djevojčicu. Naša kolegica do jučer itekako prisutna na radnom mjestu, dan poslije postala je majka.
Ne treba čuditi da nas je ovakav splet i rasplet događaja svih zaokupio. Danima se pričalo po uredima, hodnicima, u pogonu, na radilištima i šire, ali razumijevanje okolnosti nije bilo lako dohvatno. Najvažnije da je svima uspješno zatajena trudnoća dovedena do logičnog kraja bez komplikacija. Ali, kako i zašto i brojne druge nedoumice i dalje su plutale nezadovoljene. Bez odgovora.
Da se u našoj radnoj sredini nije dogodila, ne ista ali također neobična trudnoća, bili bismo još zblenutiji. Kolegica iz Komercijalnog sektora bila je pred porodom kad je konačno obavijestila svog šefa. Morala je kao njegova desna ruka. Nije joj vjerovao. Zašto?
Zato jer u trudnoći nije dobila niti jedno kilo, ali ih je nekoliko izgubila. Tek je rođenjem uvjerila rukovoditelja. Rođenjem zdrave curice, kasnije vrsne matematičarke na majku.
Što je bilo s Ecijom? Kakva je njena priča, mislila sam danima poslije. Koji je razlog tajenja? Možda se uplašila zbog strogosti roditelja? Nisam ih poznavala, ali ako su oni bili razlog, kako je mislila riješiti tu „nepriliku“? Dijete se ne može sakriti. Kad mu dođe vrijeme, htjet će vani.
Upravo tako je i bilo. Ecija se zaljubila u mladog montera. Zavoljeli su se skrivajući pomno svoju vezu, jer joj je otac branio zabavljanje prije sklapanja braka. U strahu od očevog gnjeva, kad je zatrudnjela nije se usudila ni majci priznati. Čak je i u polju radila za čitavo vrijeme trudnoće svakog dana nakon povratka iz ureda. I vikendom po potrebi.
Što se motalo u njenoj glavi, samo ona zna. Možda se nadala spontanom pobačaju? Vjenčanja kao da se nije ni sjetila! Ne vjerujem da bi otac odbio pristojnog mladića.
Tog presudnog dana spremila se na posao kao inače. U toaletu joj je pozlilo, spopali je trudovi i dijete se brzo rodilo. Mali veliki borac za svoj život. Usplahirenim rukama ga je pridržala i tek tada mamu pozvala. Hitno su je odveli. Dalje znate. Ne znate da je vijest navodno zatekla i njenog mladića. Mene osobno je to posebno zbunilo. Kao da se sve događalo u mračnom srednjem vijeku.
Svoje kolegice i kolege s posla zavarala je stilom odijevanja. Osebujnim s naglaskom na široke suknje preko kojih je oblačila prostrane bluze i tunike uz obvezne kožne kaiševe. Neisticanje linije sakrilo je njenu bremenitost.
Objelodanjena priča zbunjujuća za današnje vrijeme imala je sretan kraj. S djetetom koje je uvijek najljepši poklon utrčala je radost u njihovu kaštelansku kuću. Vjenčanje je uslijedilo kao logičan nastavak ljubavne priče. Strahovi koji su mogli dovesti do katastrofe, moguće su bili više izmaštani nego stvarni.
A kolektivni šok koji smo doživjeli tog dana nikada nećemo izbrisati iz memorije.