piše: Tonka Kahlik
Zimske se večeri rano smrače pa je već u pet sati poslijepodne mrak. Na selu, u mojem djetinjstvu, te su večeri bile ispunjene, šalama, smijehom, ali ponekad i ozbiljnim svađama. U zimskim su se večerima obavljali poslovi za koje nije bilo vremena kroz godinu.
Zašto priča o perju?
Zapravo priča treba krenuti negdje u rano proljeće. Moja je bakica imala desetke gusaka koje bi s proljeća počele nositi svaki dan po jedno jaje. Kada ih je bilo dovoljno, negdje oko 12 do 14, guska bi odlučila da je vrijeme postati „mama guska“. Mi smo to zvali kvocanje. Kvocanje zato što bi se na drukčiji način glasale nego inače, a i ostajala bi sjediti na gnijezdu.
Tada bi moja baka složila veliko gnijezdo od sijena i slame u koje bi guska dodavala svoje perje koje je kljunom skidala s tijela. U gnijezdo bi se stavilo jaja i guska bi ih svojim tijelom grijala danima sve dok se ne izlegu mali guščići. Ti malci do jeseni izrastu u prave velike guske pa gotovo da nema razlike između mame-guske i mladih.
E sada ide priča o perju.
Kada bi baka primijetila da će guske mijenjati perje ona bi ih prije toga očupala. Tako smo to zvali, a to je stvarno bilo čupanje. Obično bi uzela gusku sjedeći na zemlji stavila nogu preko guske i polako čupkala perje. Uglavnom čupala bi ono koje je lagano izlazilo jer na isto mjesto bi u neko vrijeme izraslo novo perje.
To očupano perje se čuvalo na tavanu u posebnom jastuku od materijala iz kojeg nije moglo izlaziti, a taj se materijal zvao inlet, posebno čvrsta tkanina. Na tavanu je ostajalo sve dok nije došla zima, a tada u zimsku večer skidalo se s tavana u toplu kuhinju.
U vrijeme mog ranog djetinjstva nije u selu bilo struje već su se koristile petrolejke. Jako se moralo paziti da se ne bi što zapalilo pa su petrolejke obično bile na zidu izvan dohvata dječjih ruku i uglavnom prigušenog stijenja.
U tim zimskim večerima kada se čijalo perje po dvije su petrolejke punim sjajem svijetlile. Dan prije ili u jutarnjim satima susjede su se dogovorile i jedna drugoj dolazile pomoći. Obično bi došli i njihovi muževi koji, naravno, nisu čijali perje već kartali, popili koju čašicu, prepirali se tko je bolji u kartanju, rešetali seoska pitanja pa je u tom žaru ponekad pala i koja gruba riječ.
Žene su uglavnom sjedile oko stola na kojem je bila hrpa perja i odvajale pahulje perja od središnjeg dijela jer za perinu se koristilo samo fino mekano perje. One bi po tiho govorile i pazile da ne pušu jer bi to bilo vrlo nezgodno.
No, u svakom društvu ima veseljaka pa se znalo dogoditi da bi neki muškarac svratio vidjeti kako ženama ide posao i kao slučajno kihnuo u perje na stolu. Naravno da ga je posvuda bilo i da su se žene ljutile, ali sve je to bilo za kratko pa su pokupivši perje nastavile posao.
Da, da, ženama je to bio posao, a muškarcima razbibriga. Čijalo se do kasno u noć pa je zato bilo važno da su muškarci prisutni kako bi svoje žene otpratili kući iako su one često svoje muževe morale podupirati da bi stigli svom domu.
Puno je perja trebalo pripremiti za jastuke i blazine pa su se čijala ponavljalo sve dok se sve perje nije iščijalo.
Već odavno nema moje bakice, nema čijala, a ni mene u mom selu osim ovako sjećanjima na zimske večeri mog djetinjstva.
čijati = čihati ( obadva izraza se koriste u hrvatskom jeziku)