piše: Milan Rajšić
“… i lije na uglu petrolejska lampa/ Svjetlost crvenkastožutu/ Na debelo blato kraj staroga plota/ I dvije, tri cigle na putu./ I uvijek ista sirotinja uđe/ U njezinu svjetlost iz mraka,/ I s licem na kojem su obično brige/ Pređe je u par koraka. /Cesaric, Balada iz predgradja/
Jutro je u Siwa, ledeno. Ledeno kao u pustinji.
Dobro sam napisao. Ledeno.
Osjećaj kao nekada u skromnoj studentskoj sobi. Onaj dio što je okrenut prema naftarici, u kojoj je preostalo još par kapi lož ulja a novaca za novo nema na vidiku do prvoga u mjesecu, a to je cijelih dvadeset i par dana, uživa u toplini, a sve ostalo se koči od hladnoće.
Na ulicama pustinjskog gradića stotine mladih ljudi, oskudno obučenih i bosih nogu, čuče, čame i čekaju, da ih netko pozove da nešto rade. Nisu oni lijeni, ustali su s prvim suncem, a u trbuhu im krči i zavija. Među onima koji čekaju da odu u plantaže, okopavati, brati ili sakupljati ili da im se posreći otići na bolje plaćeno gradilište, nema žena.
Samo mladi, zdravi, snažni ljudi, spremni konju rep iščupati. Stotine ih je ovdje, stotine tisuća u velikim gradovima Egipta, stotine milijuna širom svijeta.
Tisuće onih što svakoga dana pokušavaju ući u Europu, samo su kap u moru.
Nisu oni lijenčine koje nam žele uzeti naš kruh i naše blagostanje. Oni za dva obroka prodaju svoju mladost i snagu.
Nisu oni objesni šminkeri, već ljudi prazna stomaka i članovi najveće svjetske organizacije Internacionale Gladnih i Siromašnih.
U palmeriji ugodno. Tisuće stabala palmi i maslina brinu za sjenu i zaštitu od ledenog vjetra. Donose plodove, služe za ograde, od njih se prave pletene torbe u koje se sakupljaju plodovi, ili mukotrpno cijeloga dana nosi zemlja. Palmine grane služe i za ogrijev i za pokrivanje zemljanih nastambi, koje liče na kuće, a stablo ostarjele palme se na kraju njenog plodorodenja, pretvara u gredu ili nadvratnik. Vode koja teče, žubori, grgolja i život znači, ima posvuda i u izobilju.
Iz dva ogromna jezera, voda dolazi iz podzemlja i prepuna je minerala. Kanali, kanalčići i pumpe služe da se voda dovede u oazu.
Sve funkcionira besprijekorno, prema tisućugodišnjem iskustvu, planu i potrebama.
Na rijetkim stablima, vise neobrane datule. Slatke kao med. Ili kao datula?
Vrijeme je obrezivanja palmi i maslinovih stabala. Za osam mjeseci će se, ako bog da, brati. U donjoj etaži bob, grah, krumpir, paprika… Dvije berbe godišnje.
Svi poslovi se rade ručno.
Za to su potrebne ruke. Svake godine nova dva milijuna puta dvije ruke. Četiri milijuna novih ruku godišnje!
Od posjete Egiptu prije trideset godina, broj žitelja se udvostručio.
Sad ima ruku, ali nemaju gdje prespavati. Ruke grade nove kuće, ceste. Zbog toga, svakoga dana sve manje polja, njiva, palmerija.
Sad ruke nemaju gdje raditi…
I tako u začaranom krugu.
Muškarci se ovdje u oazi, oblače još uvijek kao u dolini i delti Nila, i u vrijeme faraona, u jednodjelnu, do zemlje dugačku, haljinu, dželabu.
Putujući za Sudan i dalje prema jugu, bio sam nekoliko dana gost u Abdulahovoj kući i prvo što mi je ponudio, jedna je od njegovih dželaba, boje pustinjskog pijeska. Dok mi je jedna od njegovih kćerki oprala i osušila rublje, uživao sam u nepodnošljivoj lakoći dželabe.
Žene su u kući obučene kao i većina žena na svijetu, a svaki izlazak u “javnost”, popraćen je maramama, ogrtačima i drugim pokrivalima, kako bi bila što manje viđena.
U Siwi je jaka tradicija, i žene su zamotane više nego u Saudarabiji ili Afganistanu, a rijetko i izlaze u javnost. S druge strane, nitko nema ništa protiv oskudnije obučenih žena iz Kaira.
Europske žene ne poznaju ili ne žele da poznaju tradiciju i običaje, pa se često pojave u kratkim hlačicama ili majicama s bretelicama. Poslije se žale, kako su domaćini bili grubi, neljubazni i netolerantni.
Bas čudno. A kod nas, kao, netko može kad dođe u goste, raditi što želi, a naročito ono što domaćin ne želi?
Djece “k’o pjeska morskoga” i većina bosonoga. Ponekad dijele jedne papuče. Mehmed desnu, Jamel lijevu, a sutra se zamijene. U prosjeku, i oni imaju obuću.
Glavno prometalo u prostoru oaze je magareća zaprega s dva točka. Kola mala, prepuna djece i žena, a mago tvrdoglav. Ni mic naprijed! Udaraju ga palminom podebljom granom, mole, kume, pjevaju mu, plešu oko njega… Ni mrdac.
Magareća posla.
Brojni su i motor trokotači. To su moderni kauboji Divljeg arapskog svijeta. Svatko vozi kako i kuda hoće, a s druge strane, sve po nepisanim, samo njima znanim pravilima.
Berberi i Arapi ne idu pješice. Turisti ni pogotovo, oni misle da imaju novaca i plaćaju koliko god se od njih traži. A traži se puno.
Samo ja hodam.
Najveća sirotinja, među sirotinjom. Oličenje škrtca, cicije, kir Janje, Škota, Židova…
Kiše u oazi, praktično i nema. Nema po nekoliko godina, a onda tri dana pada i pada i pada…
I sapere ono malo bajte, što je čovjek, kroz godine, slijepio od zemlje i pljeve, pa Jovo nanovo, do nekog novoga potopa.
Egipatska nacionalna banka štampa 100 i 200 funti, za one koji imaju. Za one koji nemaju, dobre su i novčanice od 1, 5 i 10 funti.
Onima koji baš ništa nemaju, ne treba ni novac i banka za njih nema posebne izdatke i troškove. Tako se štedi!
Mudrost za Nobelovu nagradu, oblast ekonomije.