piše: Milan Rajšić
– Kralj je mrtav! Živio kralj! Tako Francuzi, stoljećima ispraćaju stare i dočekuju nove kraljeve i vođe.
– Putovanje na Cipar je završeno! Za novo putovanje smo spremni! Ovim riječima smo nas osmero, ispratili prvo veće putovanje nakon dvije godine pandemije i dogovorili se za nove avanture u Novom normalnom vremenu.
Dva tjedna smo uživali u moru, suncu, otočkoj kuhinji, gostoprimstvu domaćih ljudi, svejedno bili oni turskog ili grčkog porijekla.
Naše slavonsko-podravsko-međumursko-ličke Afrodite, Viktorija, Mira, Mara, Dubravka, Anica i Marija, su za razliku od Afrodite ciparske, poznate pored svoje ženstvenosti i ljepoti, i po preljubama, intrigama, svađama, zasluzi za početak Trojanskog rata, bile ugodne i vesele suputnice, bez velikih želja i prohtjeva. Samo jedan zlatni prsten s tanzanit dragim kamenom, našao je vlasnicu u Hrvatskoj.
Pa i da je došlo do prijetnje ratom ili pobunom, Goran i ja bi već sjeli za stol i pregovarali. Pa jos jednom, pa jos jednom… Nakon pljuske po jednom obrazu oprostili bi mi onako kako Isus uči, pa okrenuli i drugi obraz.
Koliko puta? Sedam puta. Ne. Sedam puta sedamstotinasedamdeset sedam puta, odgovara Isus i uči. Ne tamo neke Talibane, neznabošce, divljake, već nas, kršćane, pametne, učene, pristojne, lijepe, bogate…
Nažalost, mi u tih dvije tisuće godina, od svih lekcija naučili samo jednu: “Oko za oko, zub za zub!”
A i da je kojim slučajem zaratilo s nasim Afroditama, ne bi mi išli na borbu do istrijebljenja (drugih), već bi mi pronašli komad bijele tkanine, pa makar to bile i nečije gaće, pa natakli na štap i nudili predaju, jednako kao i Publius Cornelius Tacitus, stotinu devete godine poslije Krista, kao prvi u povijesti na taj način spašavajući rimske legionare, ili početkom devetnaestog stoljeća veliki vojskovođa Napoleon Bonaparte, ili ozloglašeni Austrijanac, točno 06.05.1945. u Berlinu.
Dobar vojskovođa i političar, nikada ne bi žrtvovao svoj narod, zbrisavši i ostavivši ga na putu prema Bleiburg ili kao vukovarskim civilima nakon povratka sa ljetovanja zabranivši izlazak iz grada, jednako kao sto se i ovih dana desava širom Ukrajine.
Nema svaki čovjek istu hrabrost, isti strah, istu ljubav, istu mržnju, isto rodoljublje, isto domoljublje, istu računicu, istu kalkulaciju…
Nitko nema pravo, danas u 21. stoljeću, nikoga napadati, kao što to radi Putin, ali isto tako nitko nema pravo ograničavati pravo na govor i slobodu kretanja
***
“Evo već mjesec dana Putin propada, uvjeravaju nas stručni komentatori, geopolitički znalci i obavještajni eksperti. Cijela Rusija, od vojske nadalje, puca po šavovima, sve odlazi u krasni nježnik, i treba biti samo malo strpljiv, ispušiti cigaretu-dvije, dok nam iz Moskve konačno ne prispije vijest kako je svemu došao kraj, jer su Rusi skrušeno priznali poraz.
Dok Putin tako propada, Ukrajina se pretvara u veliko parkiralište. Rakete i bombe ravnaju tamošnje gradove, drobe sela, peglaju nebodere, ulice tapeciraju leševima… Cijela zemlja pretvara se u set hollywoodskog horrora o zombi apokalipsi.
To je strašno, tragično i uznemirujuće, ali Ukrajina ne može pobijediti. Ne želim reći da bi se zbog toga trebali predati, sebe i svoju zemlju izručiti na milost sili koja milost ne poznaje. Ne nudim ni ideje ni rješenja, jer ih nemam. Znam samo to da od življenja u fantaziji kako će se rat završiti happy endom, dakle, pobjedom dobrih momaka odnosno napadnute strane, nitko neće imati nikakve koristi, a najmanje Ukrajinci.
Zato bi možda bilo pametno i pristojno da zapadni kibiceri prestanu živjeti u navijačkim fantazijama da će srce na koncu pobijediti. Osim što sumnjam u pobjedu, sumnjam i u konac: da će se ukrajinska nesreća kojoj svjedočimo, za našega života, čak i za života naše djece, na bilo koji način trajno rasplesti.” /Ivica Ivaniševic, ožujka 2022./
***
Putinov napad na Ukrajinu ima samo jedno pravilo: nema pravila, teče u skladu s inicijatorovom iracionalnošću, a Ukrajince tjera što u grobove, što u strahove, što u izbjeglištva širom svijeta. A svijet malo šalje humanitarnu pomoć, malo tople poruke podrške, malo oružje. Ono atomsko miruje. Zasad.
***
GRADONAČELNICA Supetra Ivana Marković na svom Facebook profilu komentirala je rat u Ukrajini:
“Svima ovima koji žele rat, koji ga veličaju i koji ga prizivaju, a ne mogu se oteti dojmu po natpisima u novinama da ih ima podosta, želim da se zatvore u nekom napuštenom rezervatu i međusobno ubijaju koliko ih volja. J*** nam se za vaše ciljeve, naftu, ugovore i bildanje veličine! Ja se želim ujutro probuditi, zagrliti dijete, nervirat se na poslu, pit kafu na suncu, pogledat utakmicu i živiti što je moguće više običnijim životom”, napisala je Marković na Facebooku.
***
Knjižnica u Trieru, gdje sam danas vratio knjige o Cipru, javno i bez straha, prezentira knjige o Rusiji i Putinu, dajući za pravo vjerovati da neće cijeli svijet poludjeti i da neće posvuda biti lomača, kakve smo vidjeli četrdesetih u Njemačkoj ili devedesetih u Hrvatskoj.
***
U dolini Planica, u susjednoj nam Sloveniji, prekrasno sunčano, ljudi u majicama kratkih rukava, a skijaši letači, lete duže od 240 metara kroz zrak.
Bilo bi to sve normalno za Planicu, da u jučerašnjim letovima, prva četiri!!!! mjesta, nisu osvojili Jelar, Prevc, Zajc, Lanišek, orlovi sa Sunčane strane Alpa, a danas bi bili najbolji u momčadskom natjecanju.
Već vidno nervozan i nesretan lošim plasmanom njemačkih skakača, njemački komentator u očaju, glasno u mikrofon izgovara: “Kakvi su ovo ljudi da ne mogu ni malo pogriješiti?”
Sunce blješti, nebo plavo, sreća se širi dolinom Planice, sve do vrhova Jalovca i Mangarta, jednako kao i himna Planici.
“Planica Planica snežna kraljica.
Le kdo je ne pozna lepoto iz snega.
Skakalci kot ptice letijo pod nebo
in slavo Planice v širni svet neso.
Pozdrav neustrašnim
junakom daljav
prijateljev strmih snežnih planjav.
Slava čast velja vsem skakalcem tega sveta.
Junaki Planice letijo kot ptice
spet slava gre v svet za dolgo vrsto let.”
/Braća Avsenik/
****
Ima još nade za čovječanstvo.
Slava i čast skakačima cijeloga svijeta, koji preskoče Glupost koja vlada Zemljom.