piše: Sanja Rotim
Gospođa Anđela, osamdesetogodišnja starica, imala je svoje ustaljene navike poput mnogih osoba njezinih godina. Te običaje nije mogla i nije htjela nipošto mijenjati.
Bila je udovica već dugo godina i živjela je sama u svom malom stanu koji joj je davao toplinu doma.
Svaki predmet je u njemu imao neku svoju, njoj dragu priču.
Gospođa Anđela je imala običaj piti čaj oko pet poslijepodne. Nije pijuckala čaj samo u hladne zimske dane nego i tijekom ostalih godišnjih doba pa čak i ljeti. Znala je promijeniti vrstu čaja; nekada bi to bio čaj od šipka, sljedeći put od maline ili kupine. U šalicu bi uvijek stavljala krišku limuna i dodavala pažljivo vruću vodu. Zasladila bi čaj šećerom ili medom iako joj je liječnik preporučio piti ga gorkog. Ali njoj se gorak čaj nije sviđao, a liječnik to nikada ne bi saznao… Nekada bi na tanjurić stavljala neki kolačić i upalila televiziju da gleda svoje omiljene serije koje su uvijek bile srceparajuće.
Gospođa Anđela je sipala čaj u jedan lijepi porculanski čajnik na kojem je bila naslikana djevojka koja je sjedeći na travi ispod stabla raskošne krošnje svirala flautu. Gledajući tu sliku čovjek je mogao sanjariti otvorenih očiju. Čajnik je imao kljun koji je podsjećao na podignutu slonovu surlu, za koju se vjeruje da donosi sreću. Na suprotnoj strani nalazila se drška iste boje kao haljina djevojke na slici, dok je poklopac bio zelen i slagao se sa bojama naslikane prirode.
Gospođa je stavljala čajnik na srebrnu, elegantnu i izrezbarenu tacnu. Starica je bila vrlo privržena čajniku i tacni jer ih je dobila kao poklon za vjenčanje. Imala je i druge tacne i čajnike ali ih nije nikada koristila. Na tacnu je uvijek stavljala dvije šalice. Jedna je bila za nju a druga za sjećanje na svog pokojnog muža koji ju je prerano napustio i ostavio zauvijek prazninu u njezinom srcu. Na taj način osjećala se manje samom, kao da je on bio još tu sa njom.
To su znali i čajnik i tacna koji su bili zaljubljeni jedno u drugo. Cijeli dan bi čekali trenutak kada bi ih gospođa Anđela stavila jedno uz drugo. Nekada je gospođa stavljala neku čipku na tacnu i to se nije sviđalo ni čajniku niti tacni jer su željeli neposredni kontakt. Ali na njihovu sreću gospođa ju je prestala stavljati od kada se jednom slučajno prosuo čaj i ostala mrlja. Treba precizirati i to da je gospođa redovno čistila tacnu čim bi počela malo crnjeti. Koristila je skupocjene proizvode za čišćenje srebra i lagano prelazila krpom po njezinoj površini pazeći da je ne ogrebe. Tako je tacna uvijek izgledala u odličnom stanju, kao da je tek izašla iz trgovine.
Činilo se kao da dva para uvijek piju poslijepodnevni čaj u domu starice. Tako je bilo sve do jednog dana kada je gospođa Anđela slučajno razbila čajnik perući ga. Bila je toliko potištena zbog svoje nespretnosti, nije mogla sebi oprostiti svoju nesmotrenost.
“Moj najdraži čajnik, jadna ja, nespretna li sam! Poklonila mi ga je moja sestra za vjenčanje”, mislila je tužno gospođa i ispustila koju suzu. Poslije toliko godina bilo joj je teško odvojiti se od svog voljenog čajnika. Ali bila je svjesna da ga nije mogla popraviti. Bilo je previše rizično staviti vrući čaj u jednu zalijepljenu posudu. Nije joj preostajalo ništa drugo nego ga baciti u smeće.
Tacna je sve to gledala i počela plakati. Nije htjela vjerovati da njenog čajnika više nije bilo. Toliko je plakala da je postala crna kao ugljen. Kada ju je sljedeći dan gospođa Anđela uzela u ruke ostala je otvorenih usta od iznenađenja. Imala je namjeru napraviti čaj i već je bila pripremila novi metalni čajnik.
“Što ti se desilo, kako si postala odjedanput tako crna?”, starica nije mogla vjerovati. Uzela je proizvod za čišćenje srebra i počela trljati ali unatoč tomu tacna je ostala i dalje skroz crna.
“Sada moram i tebe baciti”, konstatirala je tužno stara gospođa.
Tako je tacna završila u istoj vreći za smeće u kojoj je bio i razbijeni čajnik. Iako okolnosti nisu bile više romantične kao prije tacna je bila sretna što se ponovno sastala sa voljenim čajnikom. U nastavku su se obadvoje pretvorili u prašinu ali najvažnije je to da se i dalje vole. Jer, ljubav je nekada jača od smrti.