piše: Milan Rajšić
U Egiptu sam već mjesec dana. Cijelo vrijeme se krećem samo na sjeveru. Delta Nila, Mediteran, oaza Siwa, poluotok Sinai.
U Egiptu sam živio i jeo na tri nivoa. Prvi je onaj u kojemu jedu, oni koji puno rade i malo zarade, a ima ih dobrih stotinu milijuna. Jede se u uličnim restorančićima i na štandovima, sirotinjski jeftino, a radnički, studentski, puno i sito. Koliko god bilo na niskom nivou, ponekad i stojeći, jede se u četiri-pet slijedova.
Neizostavni “ful”, grah kuhan cijele noći u dubokoj rupi iskopanoj u zemlji i na žaru, u velikim metalnim loncima. Ful je alfa i omega, kako napuniti želudac za narednih deset sati. S puno prelivenog maslinovog ulja i par lepinja, “meso za siromašne”, kako ga od milja ovdje zovu, je tek uvod.
Slijedi “falafel”, u ulju pržene okruglice od slanutka. Pa onda pečeni patlidžan na stotinu načina, prženi krompiri, pečene paprike, slatke i ljute da uši otpadaju.
Kisela salata, slična našoj turšiji, u kojoj se između ostalog nalazi mrkva i repa, se podrazumijevaju.
I sve to za manje od dolara. Želi li čovjek potrošiti cijeli dolar za doručak (ili večeru), mora imati povelik trbuh ili je upravo pobjegao iz Gladi.
Petnaestak milijuna je onih koji puno rade, a ponešto i zarade, pa si za večeru mogu priuštiti odlazak u klopačnicu, gdje se jede prvenstveno piletina (jedem samo kada znam kakve je boje bila koka), s rižom, raznim salatama, sezamovom pastom, pečenim patlidžanima…
Isto vrijedi za meso (nisam nijedanput jeo u toku ovoga putovanja), a za ovaj luksuz treba odbrojati dva tri dolara. Čaj uključen u cijenu.
U restorane s ribom i kompani odlaze oni koji malo ili ništa rade, a kod kuće imaju priručnu štampariju za novce.
Za tri i više zelembaća, čovjek se ubije jedući ribu (jeo sam skoro svaki dan, jednako kao ful ili falafel).
Riba i morski plodovi pripremaju se pečenjem, kuhanjem, prženjem, na žaru, u tavi, tepsiji… Uz rižu, tijesto, sa salatama, umacima i stotinama malih “mezetluka”.
Oktopusi su rijetki, a za vino treba preći preko puta i s bocom u ruci ušetati u restoran. Čase čiste, već čekaju.
Odlasci u riblje restorane, širom Europe (izuzetak Portugal, Španjolska i Francuska) oduvijek su bili noćna mora, kad konobar donosi račun.
U Egiptu je strah nepotreban. Kad vam ober zaračuna ribu, veličine koja nije zabilježena u svjetskim enciklopediju, kad tome doda današnji datum (jednom u Grčkoj), godinu rođenja (jednom u bivšoj Jugoslaviji) i trošak za sol i papar (jednom u Češkoj), još uvijek mu možete mirne duše ostaviti napojnicu u vrijednosti trećine pojedenoga.
Ne vrijedi sve ovo za Hurgada, Sharm…, gdje se okuplja milijun turista.
Nigdje u svijetu, za toliko malo novaca, toliko puno i dobro ne može se pojesti kao u Egiptu.
Prije nekoliko dana nazvao me sin i prvo sto je rekao: “Jedeš li ‘kusari’?”. On je mislio na arapski كشري, a ne na izraelski כשר.
Nikakve veze ovo jelo nema s “koser”, izraelskim načinom klanja životinja i pripreme hrane.
Riječ je o jelu, čija se cijena plaća s desetak dolarskih centa, a postoji samo u Egiptu. Tri vrste tijesta, riže, leće, slanutka, svako posebno kuhano, a preko svega pečeni crveni luk. Pa se lijepo prelije umakom od paradajza, pa doda sos napravljen od ulja i octa i češnjaka, a za one koji vole i mogu izdržati, na raspolaganju je i ultra ljuta “harisa”, sos od ljute paprike, češnjaka i ulja.
Ovo jelo je rijetko u krajevima gdje se kreću turisti. Prejeftino je.
Filip, moj sin, tjednima je živio na putovanju po Egiptu (i) od ovoga, a mogao je bogami pojesti i po tri porcije, bacajući me u strašno veliki trošak.
Zato danas ima tijelo kao Adonis, a ne kao ja, sav usukan i nikakav.
A možda je to ipak od veslanja?
Haa, haaaaaa, ha…