piše: Milan Rajšić
Europa je bila lijepa kćer feničanskog kralja Agenora.
Jednoga dana, dok je na obali Sredozemnog mora brala cvijeće, zagledao se u nju Zeus i podrazumijeva se, zaljubio se na prvi pogled.
Koliko god on bio moćan, bojao se svoje žene, Here, pa kako bi lakše dosao do Europe, pretvorio se u lijepoga, snažnoga, bijeloga bika i započeo pasti mirisnu mediteransku travu.
Bogovi mogu sve, a i puno više od toga.
Europa se bez straha približila biku, pomilovala ga i na kraju se popela na njegova jaka, široka leđa.
Bik, uplašen ili sretan, vrag će ga znati, ali u svakom slučaju zaljubljen, jurne u more i daleko na pučinu, pa sve do obale otoka Krete.
Kasnije, da ne pričam kako, Europa je Zeusu rodila tri sina.
Da se ova velika ljubav ne bi tako lako zaboravila, cijeli kontinent, kojemu je pripadala i Kreta, dobio je ime Europa.
A Zeus? Jedan od brojnih Zeusa, ostade do danas na nebu, među milijunima zvijezda i svake noći svijetli u sazvježđu Bik. Ni to mu nije bilo dosta, pa jedan njegov dio, postade planina Taurus.
Par stotina dugačak planinski lanac Taurus, proteze se paralelno sa turskom obalom Mediterana, a u visinu se propinje skoro tri tisuće metara visoko.
Na planini je još debeli snijeg. Rijetki su ljudi i stoka kojima je u brdu prehladno. Čekaju tri ljetna topla mjeseca.
Sjećanje na prošlo ljeto su ogromni komadi sira, ostavljeni da zore u kozjim kožama. Ovčji, kozji, kravlji. Sir ukusan kao da je pravljen za samoga Zeusa.
A kad je čovjeku dosta slanoga, otkine komadić pčelinjeg saća, boje jantara i božanskog ukusa.
Znaju ti bogovi, a i brojni ljudi, što je božanski ukus ambrozije.
Anadolijska visoravan, na visini od tisuću metara. O dužini i ne sanjaj. Par stotina kilometara bogate ravnice, na kojoj nema što ne raste. Podjednako dobro ovdje uspjeva krumpir i vinova loza, okra i marelica.
Nema čega nema, nedostaje samo “ptičjeg mlijeka”.
Sitni, fini, plodni, vulkanaki prah je melem za svako sjeme i za svaki korijen. Sav taj silni prostor se redovno i za vrijeme vegetacijskog ciklusa, zalijeva. Ljudi ovdje, već stoljećima, ne gledaju u nebo i ne prizivaju kišu s Dodolama.
A ispod površine zemlje, kilometri i stotine kilometara podzemnih tunela, ne može biti bolji prostor za skladištenje mirisnih zrelih plodova. Dovozi se ovdje s obale Sredozemlja i žute limune, sočne naranče i ukusne kruške, da odleže neko vrijeme i poprime specifičan dodatni miris i okus, prije nego završe svoj put, na nekome stolu, širom svijeta.
Na morskoj strani Taurus planine, s jedne strane pravo more, a s druge, more od milijuna ogromnih plastenika i staklenika, a u njima, svega kao u Božijem vrtu. Ima tu svega, pa i banana.
Turska je rijetka zemlja, koja sama sebe hrani, a pretekne joj dosta i za druge.
Na sjeveru, u brdima Kačkar, koja su iznad obale Crnog mora, uzgajaju Turci i čaj, nacionalno piće. Dobro sam napisao, nije greška. Nije turska kava, ono bez čega se ne može započeti dan, završiti ručak, dogovoriti posao, kupiti tepih ili kožnu jaknu, opustiti se poslije napornog dana. Čaj je u Turskoj, alfa i omega, svakoga dana. Kava tek tu i tamo.
Na istoku Turske, ispod planine Ararat, nebrojena stada i krda goveda, koza, ovaca. Nema svinja, jer njihovo meso ne jedu muslimani.
U dolini rijeka Eufrat i Tigris, dijelu bogate Mezopotamijske ravnice, pravi mali raj. Između ostaloga, kilometarske plantaže pistacija i kikirikija.
Zapadni dio zemlje je oaza za uzgoj pamuka i žitarica. I ovdje se sve obilno navodnjava. Dvije žetve godišnje, su ovdje stvarnost, a ne znanstvena fantazija.
Skoro da zaboravim četiri mora: Crno, Mramorno, Egejsko, Sredozemno.
A u moru, riba ribi grize rep …
Više od osamdeset milijuna anadolijskih žitelja, živi skromno i zadovoljno, zdravo se hrani i pozna samo domaće.
Više od pedeset milijuna turista, koji naiđu u ove prostore, žive bogato, zadovoljno i zdravo se hrane.
Žive kao “kralj u Francuskoj”.
Ili… kao “bubreg u loju”, rekao bi naš svijet.
Sve što je dozvoljeno bogovima, u Turskoj je dano i ljudima.