piše: Milan Rajšić
Francuzima, na spomen “le Nord”, sjevernog dijela Francuske, prvo padaju na pamet: crno od uglja i željezne rude, oblačno i kišovito, tužno zbog milijuna grobova i spomenika, prljavo i siromašno, mokro i hladno, socijalna mizerija.
Pravo budi rečeno, nikome ne pada na pamet, na sjeveru Francuske provesti dio godišnjeg odmora.
Za državne službenike, premještanje na Sjever je najgora kazna, a i učitelji nerado dolaze u ove krajeve.
Industrijski Sjever je najmanje naseljen, ima najniži životni vijek, ima visoku stopu smrtnosti djece, ima najmanje bolničkih kreveta, ima najvišu stopu razvoda, žene na sjeveru rađaju najviše djece, ovdje se ima najmanje centralnih grijanja, kupatila, tuševa…
Svatko ima svoj sjever i svoj jug.
Sjever ima, na sreću, i najmanje turista, pa se onaj tko u ove prostore zaluta, osjeća kao “kralj u Francuskoj”.
Čega bilo i ne bilo, znali francuski zemljaci što ima i nema na sjeveru, svatko je barem jednom probao Quiche Lorraine, popio čašicu Mirrabell rakije ili se zasladio jednim Macronom.
Prvo je jedna vrsta slane torte, punjene vrhnjem, sirom, jajima, slaninom, šunkom, ribom… Sve varijacije su dozvoljene i poželjne.
Tek polovicom prošloga stoljeca, ovo jednostavno jelo, je postalo poznato izvan granica Lorraine/Lothringen.
Jede se vruće ili hladno. Stvar ukusa. Prija samo tako.
Mmmmmh… Koje li arome, kojeg li mirisa?
A za Mirabelom se na nasim balkanskim prostorima nitko ni ne okrene.
Prunus domestica subspecius syriaca, je žuta šljiva, kod nas u narodu, poznata kao ringlov.
Plodove donosi već početkom ljeta. Porijeklo mu je iz Irana, a najviše se danas uzgaja u Lothringenu.
250.000 stabala, daje godišnje 15.000 tona slatkih mirisnih plodova, a to je 75% svjetske proizvodnje.
Cijena je astronomska, a paleta proizvoda velika: kao svježe voće, rakije, likeri, sirupi, marmelade, džemovi, sirevi, kolači, sapun…
A mi se ni ne okrenemo za njom/njim.
Ono trece, nije aktualni francuski predsjednik, već trajni, suhi kolač u kojemu je puno, puno sećera, jaja, badema, lješnjaka, ulja raznih, brašna… Marcipan, je jednostavno ime za ovu masu.
A može to biti i s kokosovim brašnom, orasima, pistacijom, kikirikijem pa čak i sa sjemenkama marelice.
Što bilo i ne bilo u Macron, jedno je sigurno, izmislili su ga i u Europu donijeli Arapi, još u 9. stoljeću.
Rijec μακαρία (makaria), dolazi iz grčkog, a ova vrsta kolača se nekada jela rijetko i najčešće na sahranama.
Zbog izuzetno visoke cijene, Macron se i danas jede rijetko. Al’ prija!
******
Rijeka (Mosel) mirno teče. Korito je sve šire, bare, barice i jezerca su sve brojniji. Posvuda skromne pecaroške, ribičke vikendice. Ova skupina ljudi je skromna i najvažniji joj je boravak u prirodi, a onda tek komfor.
Biciklistička staza je dobra, nema puno prometa, skoro pa ravna, a sve između korita rijeke i plovnog kanala. Brodovi su rijetki.
Ušće rijeke je u Koblencu na Rajni, rijeka je dugačka 546 kilometara, ja živim na 190. kilometru i iza mene je 250 kilometara bicikliranja.
Nakon Epinala, staza biciklistička je sve napornija, na Kanal Vosgesen sve su češće ustave i prevodnice, plovidba kanalom sve češća. Rijeka je kao veći potok i ostalo joj je još par stotina metara do izvora, u brdima Vosges, na 715 metara iznad mora.
O Moselu prvi put piše Tacitus, u 13. knjizi svojih “Annale”, a u formi putopisa.
U 4. stoljeću, Ausonius, književnik na rimskom dvoru u Trieru, pise u 483 heksametra, pjesmu “Mosella”.
*****
Nancy, kao i svi gradovi, ima svoj grb. Čičak koji krasi grb i tekst koji najbolje opisuje ovu biljku: “Qui s’y frotte s’y pique”.
Tko me dodirne, ubošće se! Pametnome dosta, poruka je jasna.
Francuski vitezovi su nekada davno u 14. stoljeću, osnovali “Red viteza čička”.
Ovo visoko odlikovanje, do danas je dobilo samo 26 osoba.