Bajka za djecu i odrasle (zašto ne!)
piše: Sanja Rotim
Greta je rođena prvog dana proljeća. Tog dana lastavica je napravila gnijezdo ispod krova njezine kuće.
Jedna mudra starica koja je bila u mogućnosti predvidjeti budućnost njezinoj majci je rekla kako će joj kćerkica jednog dana postati kraljevna.
Gretina mama je bila radosna čuti takvu vijest ali ipak najvažnija stvar na svijetu joj je bila kako se njezina kćerka rodila zdrava. Greta je imala stariju sestru Saru.
Godine svima brzo prolaze pa su tako i dvije djevojčice izrasle u lijepe djevojke, jedna ljepša od druge. Ali po naravi bile su mnogo, mnogo različite. Greta je bila osjećajna, poštena i vrijedna. Pomagala je mami u kućanskim poslovima, išla je svaki dan u posjetu baki koja je živjela sama na drugom kraju grada, u gradskoj knjižnici bi čitala djeci bajke. Često je išla u kupovinu po namirnice jer su roditelji bili zaposleni. Nije imala dečka, do tada joj se još nijedan momak nije pravo sviđao, posebno po ponašanju, što je za Gretu bilo najvažnije.
Sara je bila lijena i sebična, nije to bila tajna. Cijeli dan bi se izležavala u krevetu, gledala bi se zadivljeno u zrcalu ili bi izlazila sa momcima. Greta nije mogla nekada popamtiti sva njihova imena, tako ih je često mijenjala.
“Ako nastaviš tako ostat ćeš stara cura”, zadirkivala bi Gretu sestra.
“Ne moram ni imati momka. Kada sretnem nekoga za kim će mi zalupati srce, onda ću razmišljati o tome. Ne žuri mi se”, odgovorila bi joj Greta.
“Ti samo čekaj i nadaj se”, kolutala bi očima Sara.
Greti su se dešavale čudne stvari kada bi češljala kosu. Čula bi glas jedne starice koja joj je govorila kako joj je suđeno da će biti kraljevna. Glas joj je bio tako topao i mio da se Greta nije plašila. Starica joj je rekla kako je jedino ona može čuti i ako bi netko drugi koristio njezin češalj s njima ne bi razgovarala.
Greta nije znala što misliti. Sigurno nije željela nikome pričati o tome. Bila je ubijeđena kako bi mislili da su to samo njezine fantazije. Povjeravala se samo svom dnevniku. Nije ga držala kući jer se bojala da bi ga netko mogao naći i čitati. U njemu su bile napisane sve njezine tajne, misli i osjećaji.
Iza njezine kuće se prostirala lijepa livada sa gustom, mirisnom travom i na njoj je rasla velika lipa. U stablu lipe bila je duplja u kojoj je Greta sakrivala svoj dnevnik. Sjela bi ispod lipe i pisala svoje misli. Tu je bar nitko ne bi vidio.
Tako je ona mislila! Ali lipa je bila strašno radoznala i čitala je svaku riječ koju bi Greta napisala. I nju je dojmila ovako osjećajna djevojka. Isto tako, u njoj je priča o čudnovatom češlju budila ne malu radoznalost. Ponekad bi se lipa rastužila kada bi pročitala Gretine melankolične riječi kojima se pitala hoće li ikada naći pravu ljubav.
Tako je lipa odlučila pomoći joj. Čak je mislila kako je sudbina izabrala upravo nju da obavi tu dobru akciju. I zaputila se…
Dan poslije kada je Greta prošla livadom čekalo ju je ogromno iznenađenje. Nije više bilo lipe, niti traga od nje. Kako je to bilo moguće? Nije bila ni odsječena jer bi u protivnom ostao panj. Ali njezin dnevnik, ako ga je netko našao? Sreća je bila kako se nikada nije potpisivala imenom. Bilo joj je žao dnevnika, on je bio njezin prijatelj, posebno u trenucima kada se osjećala usamljeno.
“Ne mogu ništa učiniti, što je – tu je”, rekla je sama sebi tužno.
A lipa je koračala i koračala, prešla je sedam planina i konačno stigla do destinacije. Smjestila se u vrt kraljevske palače između drugih drveća. Tuda je često šetao kraljević. Vrt je bio baš lijep i prostran, uređen sa raznim skulpturama i fontanama. Ni kraljević još nije našao djevojku koja mu se doista sviđala i pitao se postoji li uopće ona.
Lipa je vješto stavila dnevnik na način kako bi malo virio iz duplje, tako da ga je kraljević mogao zapaziti kada bi tuda prošao. I jednog dana ga je ugledao.
“Što je ovo?” upitao se.
Sada je lipa mogla odahnuti.
“Dnevnik, čiji li je? Tko ga je ostavio u mom vrtu?”, čudio se kraljević.
Odnio ga je kući i čitao sa mnogo interesa.
“Kada bih mogao upoznati ovu djevojku! Ovakvu bih želio sresti”, pomislio je.
A tek kad je pročitao priču o čudnovatnom češlju, imao je jasniju sliku u glavi. Ova djevojka je bila njemu suđena. I njegova mama mu je pričala istu priču. Dok je bila djevojka, kada bi se češljala jedan topli glas joj je govorio kako će jednog dana postati kraljevna. To se i ostvarilo.
“Moram je pronaći”, odlučio je kraljević.
Htio je upitati lipu je li vidjela djevojku koja je u njezinoj duplji ostavila dnevnik. Hitrim korakom se uputio u vrt. Na njegovo veliko iznenađenje lipa se skroz osušila. Nije davala znakove života.
“Ne znam ni ime te djevojke. Kako ću je pronaći?” zapitao se tužno kraljević.
Onda mu je palo na pamet kako poznaje rukopis dotične djevojke. Mogao je objaviti oglas kojim traži djevojku kojoj je pripadao pronađeni dnevnik. O tome nije ništa rekao ni svom ocu, kralju.
Dan nakon objave oglasa ispred kraljevske palače pojavio se red djevojaka, nije im se nazirao kraj.
“Dnevnik je moj, moj …”, vikale su i gurale jedna drugu. Pomoćnici kraljevske obitelji su dobili zadatak da ispitaju rukopis svake djevojke i uporede ga sa onim u dnevniku. Na žalost, bilo je bezuspješno jer rukopis iz dnevnika nije odgovarao rukopisu niti jedne od tih djevojaka.
Začuđeni kralj je zahtijevao od sina da mu objasni što se događalo.
“Kakav se to rukopis traži?”, pitao je.
Tako mu je sin ispričao cijelu priču. Pokazao mu je osušeno drvo lipe. Kada je kralj čuo priču o čudnovatom češlju pravo se raznježio jer ga je to podsjetilo na njegovu suprugu.
“Baš čudno”, rekao je kralj sinu, “mi nismo nikada imali lipu. Ovdje lipe ne rastu, čak ni u blizini. Odakle je u našem vrtu? Ne ostaje nam ništa drugo nego dati upute našim slugama da pronađu mjesto odakle je lipa došla do nas.”
Tako su kraljevske sluge krenule na put, u potragu za mjestom gdje su rasle lipe. Nakon mjesec dana neprestanog traganja našli su jedan gradić okružen mirisnim lipama. Upute su bile da se svim građanima dodijeli obrazac rekavši kako se radi o popisu. U stvari, razlog je bio prepoznati rukopis dotične djevojke. Sa sobom su imali kopiju jedne stranice dnevnika.
Nije bilo jednostavno ali na kraju su pronašli Gretu koja ih je odmah osvojila svojom simpatijom i ljepotom.
“Lijepe djevojke za našeg kraljevića”, mislile su sluge.
Kraljević je bio obaviješten i uskoro je stigao na svom bijelom konju. Došao je ispred Gretine kuće sa dnevnikom u ruci.
“Mislim da ovo pripada tebi”, rekao joj je nježno.
Čim ju je ugledao ostao je očaran njezinom ljepotom.
“Nije samo osjećajna nego i tako lijepa”, pomislio je kraljević.
“Kako je lijep i pristojan”, mislila je Greta.
Ostatak priče sigurno možete zamisliti sami.
Ono što niste sigurno pogodili je to da je sestra Sara ostala otvorenih usta i nismo sigurni je li ih ikada uspjela zatvoriti.