piše: Milan Rajšić
U studenom su počinjali studeni dani, a u novembru su se klale svinje. Ne u svakom novembru, vec 29., kada se slavio Dan Republike. Dva dana praznika su se povezala sa tri dana ranije i par dana kasnije, pa dobilo mali jesenji godišnji odmor u trajanju od minimalno deset dana.
U studenom i dalje počinju studeni dani, a Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije nema već trideset i više godina. Danas se njezin praznik slavi jos samo u Kumrovcu i u glavama starih partizana, starijih i od samoga Metuzalema.
Nepostojeći Dan Republike i dalje je u znaku novembarskog sivila i sve rjeđega skičanja svinja po bogatoj Slavoniji.
Stari jugonostalgičarski praznični novembar, ovih dana mijenjam za prekrasni studeni na Jadranu.
Putovanje počinjem ni manje ni više, već u Dubrovniku, gradu nad gradovima.
U Dubrovnik sam ovaj puta doputovao sukladno modernim vremenima, avionom.
Prije 53 (slovima: pedeset i tri!!!!???) godine, putovali smo vlakom iz Osijeka do Vinkovaca, pa presjeli u vlak do Sarajeva, pojeli burek ili “deset (ćevapa) u somunu”, kavu u to vrijeme nismo pili, jednako kao ni alkoholna pića, prošetali po Baščaršiji i uz Miljacku, pa vlakom preko Ivan Sedla, Konjica, Jablanice i Mostara, do delte rijeke Neretve.
U Čapljini novo presjedanje na uskotračnu prugu do Dubrovnika, a u gradu još vozili tramvaji.
Na leđima nam zeleni ribarski ruksaci, pod rukom stari platneni šatori, luftići, dekice i prve vreće za spavanje.
Dubrovniče, veži se, stižu maturanti Građevinskog školskog centra.
Baza nam je bila kamping na Babinom Kuku, gdje su danas vrhunski hoteli. Šest dana se cijeli dan kupamo i uživamo u moru i ljetu, a predvečer pravac Stradun.
Satima se sjedi, bolje rečeno leži, na Onofrijevoj fontani, na Držićevoj poljani uzivamo u režiji Koste Spaića, Dundo Maroje s Perom Kvrgićem, Izetom Hajdarhodžićem… Drugih glumaca se ne sjećam. Sjećam se prvih ljubavi na augustovskoj večeri.
Ispred hotela Ambasador, sviraju Indeksi. U sitne jutarnje sate sa Straduna nas ispraća zveket mačeva s Dubrovačkih zidina, gdje se igra Šekspirov Julije Cezar. Publika ide za glumcima, dva kilometra. Nema sjedenja.
Ništa manje ludo nije ni događanje na brdu Srđ, gdje publika mora doći sat vremena prije izlaska sunca, kako bi uživala u Ifigeniji na Tauridi, potpis Branko Gavela.
U dubrovačkoj luci završava se gradnja broda za predstavu Kristofor Kolumbo, prema Krležinom tekstu, a režija Georgij Paro.
Jel’ može više? Ne može? Jel’ može bolje? Ne može!
A o ovome svemu, hrvatska Wikipedija, nema niti jednu jedinu rečenicu, a o Dubrovačkim ljetnim igrama, napisano je cijelih šest prostoproširenih rečenica.
Jel’ može jadnije? Teško, ali može. Jel’ moze bjednije? Teško, al’ može.
U Hrvatskoj nikada više Hrvata, a nikada manje kulture ili barem sjećanja na kulturnu građansku Hrvatsku.
Studeni je odlično vrijeme za obilazak Dubrovnika. Dovoljno malo je turista, da nema gužve i sve se može u miru božijem pogledati i svuda zaviriti. Sa druge strane, dovoljno je puno gostiju u gradu, a da grad ne izgleda avetinjaki prazan i u zimskom snu.
Nikada u ovakovom miru i ugođaju, nisam uživao u Dubrovniku, a dolazio sam petnaestak puta.
Akademik dr. Pavle Fukarek, nas je kao brucoše Šumarskog faksa vodio na višednevno putovanje u Dubrovnik. Glavni cilj su bili Botanički vrt na otoku Lokrum i Arboretum Trsteno.
Na Lokrumu je JAZU koje više nema, imala veliku zbirku kaktusa, a Arboretum, jedan od najvećih na Mediteranu, je u velikoj mjeri stradao za vrijeme rata 1991.
I o jednom i o drugom objektu, danas se govori samo s spektra snimanja nekoliko scena filma Igra prijestolja.
U Dubrovnik sam avionom doveo i pedeset šumarskih radnika, na trodnevni izlet.
U Dubrovnik sam dolazio kada sam želio posjetiti Nacionalni park Mljet.
U Dubrovnik sam jednoga kolovoza doletio novootvorenom avionskom linijom Osijek-Dubrovnik, s ruksakom na leđima i jednogodišnjim sinom u rukama. Poslije više nikada nije bio u ovom gradu biseru.
U Dubrovnik sam najradije dolazio brodom koji je polazio iz Rijeke ili Splita. Uživanju nije bilo kraja, a onda prije desetak godina vijest: Jadrolinija ukinula dužobalnu liniju Rijeka – Dubrovnik, zbog nerentabilnosti.
Jos danas se pitam, kako je ponekad moguće da na nekom prostoru i u nekoj sredini, bude tolika količina ljudske gluposti, na jednoj hrpi?
Ja sam iz Baranje i nisam pupčanom vrpcom vezan za Dubrovnik.
Putujem u pravcu sjevera. Na redu su narednih dana Ston, Pelješac, Makarska…