piše: Milan Rajšić
U Maroku, svi putevi ne vode u Marakesh, ali svi koji putuju po Maroku, dođu u Marakesh.
Marak’š je afrički pupak, kojim je cijela zapadna Afrika povezana. Ova pupčana vrpca se proteže od Kameruna, preko Gvineje, Gvineje Bisao, Obale slonovače, Liberije, Gambije, Senegala, Mauritanije… sve do Sredozemnog mora. Zapadnoafrički pupak polazi iz tropskih ekvatorijalnih šuma Crne Afrike, pa preko suhe i presuhe Sahel zone i Saharske pustinje stiže na obale Atlantika i Mediterana.
Ima u Marakešu neka tajna veza, tajna veza za sve Afrikance, a i za egzotike i avanture željne Europljane.
Na pola puta izmedju Tangera i Marak’ša, pejzaži prestaju biti zeleni. Počinje pustinjski crveno. Koliko oko vidi, desno i lijevo od moderne autoceste u pravcu juga i najvećeg marokanskog ljetovališta Agadira, uspješni pokušaji pretvaranja pustinje u plodno tlo. Stotine kilometara mladih plantaža maslina, mandarina, naranči, citrusa… Prvi veliki koraci uz pomoć nizozemske agrokulture i nizozemskih novaca. Potvrda uspjeha su brojni poljoprivredni proizvodi Made in Maroc u europskim dućanima.
Crveni grad (sve, ali baš sve građevine su u boji crvenog pustinjskog pijeska) Marak’š, je još prevelik i pretvrd zalogaj za slabašne mliječne zube mojih saputnika, pa idemo dalje, pravac u selo Imlil, marokanski Chamounix i ishodište za uspone na brojne četiri tisućnjake u masivu Visokog Atlasa, čiji snjegovi prave nestvarnu, fantastičnu kulisu iznad četiri milijunskoga grada.
U selu je više mula, mazgi, njihovih goniča i vodiča, planinarskih vodiča i nosača tereta, nego stanovništva.
U Imlilu je više planinarske opreme za iznajmiti ili kupiti, uključujući dereze, cepine ili skije, nego u cijeloj Hrvatskoj.
Kroz brojne orahove šume (nigdje ih nema više na svijetu), procvjetale plantaže jabuka i trešanja, šećemo i planinarimo satima, a sve na visini između 1740 i 2500 metara.
Na planinske vrhove i snjegove Atlasa, ovaj put ne idemo.
U 40 godina, koliko dolazim u ove prostore, bilo nas je ovdje, “vazda”, rekli bi Bosanci.
Barem pedeset hrvatskih planinara sam priveo na poklonjenje, njegovoj mitskoj ljepoti Atlasu.
A sad su opet, neki drugi mladi…
Mijenjamo prenatrpane autobuse i taksije, vozimo se preko Tizi n’ Test, prijevoja visokog 2000 metara.
Ludo, Ludnica. Ludara.
Na drugoj strani Atlasa, pokrajina Sous i vide se planine Antiatlasa, a iza njih samo ravnica i strašna Sahara. Stotinama kilometara dominiraju stabla argana.
Po habitusu, drvo slično maslini, ali plodovi imaju čvrstu ljusku. Nakon branja, lupanja, čišćenja, kratkog “pečenja”, sjemenke se gnječe, a ulje koristi za prehranu i naročito za kozmetičke preparate. Cijena proizvoda iz arganovih sjemenki, je olaaaalaaa…
Taurandant, provincijalni gradić, opasan s preko pet kilometara visokih, crvenih, debelih, dobro očuvanih zidova.
“Mali Marakesh”, francuska vojska nikada nije osvojila, pa je do danas ostao pošteđen od zapadne modernizacije.
Temperature se već danima ne spuštaju ispod tridesetog podioka na celzijusevoj skali termometra. Noću ugodnih dvanaest.
Dobro se spava, ako se preživi dnevnu vrućinu.
Litre i litre svježe iscijeđenog soka od naranče, grejpa, šećerne trske, par čajeva, nekoliko ukusnih mirisnih “nus-nus” iliti pola-pola, kava s mlijekom i borba s vrućinom i žeđu je dobijena.
Istočne padine Atlasa su prepune zelenila, potoka, originalne marokanske arhitekture… Svega ima, to j’ istina, al’ vode!
Na obali planinske rijeke Sati Fatima, stotine i stotine, ukusno, šareno uređenih i opremljenih restorančića.
Sjedi se tik uz vodu, koja glasno huči i šumi. Ponekad su stolovi, stolice i gosti, u sred vode i bosonogi posjetitelji restorana, veselo se brčkaju.
U Tnine, selu koje nema ništa posebno vrijednog posjeta, tjedni sajam.
Normalno, ima svega u izobilju, ali smo mi malo zakasnili, zbog produžene šetnje po planini.
Za nas nije preostalo ništa. Ništa osim datula, maslina, naranči, mandarina, sočnih paradajza…
Preživjet ćemo valjda?
Kratki izlet do Atlantika.
Gradic Essaouira, prepun turista iz Agadira, “na privremenom boravku” u simpatičnom gradu, utvrdi, marokanskom centru za sportove na vodi.
U luci stotine ribara, istovaraju, sole, posipaju ledom i pretovaraju, upravo prispjelu atlantsku srdelu. Desetak starih ribara, koji više ne mogu na ocean, pregledaju i krpaju kilometarske mreže.
Nebrojeni ogromni galebovi imaju “Bal na vodi”.
Restorani dobro popunjeni, izbor ribe i morskih plodova dobar. Cijena? ‘Ko koga kako…
Pravilo je i ovdje u Maroku, da riba dobro prija sve do onoga trenutka, kada nobar donese račun, a onda zapne neka kost u grlu.
Tko ne želi probleme s kostima, lako se odluči za pečene srdele. Tu se ne moze pogrijesiti.
Ribe su velike, cijena simbolicna, a kosti sitne…
Sirovi morski jezinci sa par kapi limunovog soka, za kraj, umjesto deserta