piše: Milan Rajšić
Ići ćeš, vratiti se nećeš u ratu poginuti.
To su riječi proročice Pitije u Delfskom hramu, jednome od prvih hodočasničkih mjesta u svijetu i u čovjekovoj povijesti.
Samo jedan obični mali zarez, i cijelo proročanstvo ima drugačiji smisao.
Hodočastilo se poslije toga posvuda.
Hodao je čovjek do svojih bogova, u visoke himalajske planine u Tibetu ili Nepalu.
Skupljalo se tridesetak milijuna hinduista u Ahmadabadu, kako bi čuli ili vidjeli svoga Boga.
Muslimanima je propisano da ako žele biti dobri vjernici, barem jedanput u životu odu u Meku i dodirnu čudotvorni crni meteorski kamen.
Išao je čovjek u nepoznato, još u mnogoboštvu i tražio svoje bogove.
Jednako u animizmu i animalizmi, jednako u kršćanstvu, budizmu ili zaratrizmu. Jednako u svom neznaboštvu i nihilizmu.
Hodajuci po selima Dogona u afričkoj državi Mali, morao sam dobro paziti gdje ću zakoračiti. Nemoj tamo, to je moj djeda, ne sjedaj na to drvo to je moj ujak, nemoj nagaziti na moju baku…
A ako nagaziš, izvoli platiti. Jednako kao kad se voziš automobilim pa prekoračiš brzinu ili nemaš zavezan pojas…
Tražili su se i pronalazili znakovi i odgovori.
I tako pet tisuća godina.
Prednjačili su sa hodočašćina, uvijek za nove poduhvate spremni, Europljani.
Jednako na svom kontinentu, kao i u Svetoj zemlji.
Izmišljali su se razlozi, opravdavalo prolivenu krv i tisuće nedužnih.
Došla nova vremena i svi krenuli putem svetog apostola Jakoba, kojega ovdje u Španiji zovu sveti Santiago.
Netko ide iz daleke Estonije, četiri tisuće kilometara daleko, a netko samo par stotina kilometara daleko od svog toplog doma.
Epilog je isti.
Mi svi koji hodamo, znojimo se, mučimo sa žuljevima, samo smo dio tradicije stare tisuću i dvjesto godina i neki vrag nas neodoljivo vuče na taj put.
Nosimo jakobove stapove i jakobove školjke, a sve u nadi da će i nas Bog prepoznati i razlikovati od onih drugih.
Postao je to veliki posao u kojemu se vrte tisuće i milijuni ljudi i milijuni i milijarde novaca.
Svatko traži svoje mjesto pod suncem, svatko je uvjeren da čini najbolje.
Skoro sve europske i katoličke države imaju svoj nacionalni put u Santiago.
Nažalost ne i Hrvatska, iako su joj usta prepuna katoličanatva.
Hrvatska je zadovoljna i sa Međugorjem, iako isto ni danas, nakon pedeset godina, nije još priznato od katoličke kongregacije za čuda.
I sve to uprkos nedvojbenim tekstovima u Novom zavjetu, koji kroz usta Isusa Krista, govore, da čovjek današnjice, ne treba vjerovati čudima koja se dešavaju u današnje vrijeme, jednako kao i onim ljudima koji liječe u Isusovo ime.
Jedno su lijepe biblijske riječi, a drugo život.
Galicija (španjolska) je za nas Tera incognita i pored Baskije i Katalonije, dio Španjolske, koji nije španjolski.
Česti su u Galiciji pozivi, na odcjepljenje i nezavisnost.
A gdje si bio kad su se stvarale današnje moderne države?
Prije tisuću godina, svatko je imao priliku i mogućnost za nezavisnu državu.
E, što nije bio spreman i sposoban… I što nije imao pametnih…
Danas se Veliki vesele, kada se širom svijeta, a na osnovu prava na nezavisnost, stvaraju nove državice, bolje rečeno feudi, s kojima će Veliki lako izaći na kraj. Ne s jednom Poljskom, Rusijom…
Ali sa državicama koje nisu znale prije tisuću godina, a ne znaju ni danas…?
U Galiciji se govori “galageo” , jezik sličan hrpskom ili srvatskom i to podjednako smeta Franka, španjolske monarhiste i lokalne nacionaliste.
Veseli Portugalce, čijem je jeziku galageo sličan.
Ništa to ne smeta ni Camilo Hose Cela, da dobije Nobelovu nagradu za književnost, pisanu na “hrvatskosrpskom” ili “srpskohrvatskom”.
Obavezno potražiti u gradskoj biblioteci:
*Pascal Duarte i njegovi zločini”
I bez brige. Galicija se neće odcijepiti od Španjolske. Dovoljno je siromašna, za takav korak.