piše: Milan Rajšić
Nezaboravni dani u Marakešu. Grad puca po svim šavovim. Vesele i šarene boje žitelja u tradicionalnim dželabama, visokih dobro sačuvanih gradskih zidina, tisuća i tisuća prodavaonica svega i svačega, neodoljivi mirisi dobro začinjenih tajina, cous cousa, čajeva, kava, parfema, dodataka jelima, kolačića, sapuna, maslina, argana, harira i harisa, do kasno u noć na trgu Jemma el Fna koji nikada ne spava, zvukovi divljih pustinjskih ritmova seoskih glazbenika pristiglih u veliki grad, u potrazi za slavom, karijerom i kakvom takvom zaradom…
Pisati o Marakešu je nezahvalno i nemoguće. To mogu samo veliki.
Jedan od njih je bio jugoslavenski putopisac, Zuko Džumhur. Umjesto da se gnjavite s mojim nesuvislim interpretacijama života u Gradu nad gradovima, a i cijelom Maroku, potražite u gradskoj knjižnici, Zukina “Hodoljublja”.
Ako su (vjerojatno) prije tri desetljeća proglašena nepoželjna, nema problema. PDF i moderni mediji će vas na stari, romantični način odvesti u svijet iz snova.
Mi idemo dalje. Put nas vodi preko Visokog Atlasa i prijevoja na 2240 metara. Spektakularna cesta. Jedna od onih iz skupine “Deset najboljih na svijetu…”
S druge strane brda, vrba ne mrda, već počinje divovska Sahara. Mi ćemo u njoj boraviti narednih desetak dana. I ne u pustinji Sahari, već u njenom predvorju. Ne, ne ni tamo, nego na ulaznim vratima, ispod kućnog broja.
Počeo islamski mjesec posta. U vrijeme Ramazana, svi muslimani na svijetu se od izlaska sunca, pa do njegovoga zalaska, suzdržavaju od hrane, od pića, od ljutnje, od svađe, od seksa, od još puno, puno toga. Vrijeme ramazansko se koristi za razmišljanje o sebi, o Alahu, o dobru, o lošem…
A kada se navečer ne razlikuje crni od bijeloga monc i počne prekid posta Iftar, počinje osobna, obiteljska, muslimanska proslava. Jede se, pije se, veseli se… Do sljedećega jutra. Pa, Jovo nanovo. Kulminacija slavlja je praznik Bajram, a onda… Takva sreća i punina u ljudskom životu se rijetko viđa.
U Ait Ben Hadou, starom ksaru i kazbi (svaka sličnost sa kasabom, namjerna), na mjestu gdje su nekada pristizali karavane kamila iz Sahare, sa solju, a u pustinju na njima bile natovarene vreće sa žitaricama, danas se snimaju filmovi i u grad utvrdu, hodočaste tisuće turista.
U susjednom Ouarzazat, centru marokanske filmske umjetnosti i jednom od “pogona” svjetske filmske umjetnosti, sve je u znaku Sedme umjetnosti: nazivi ulica, zaštitni znak grada, spomenici, luksuzni hoteli za bogatu filmsku klijentelu.
Pa kad se tome dodaju auto utrke kroz pustinju, pa moderna karavanska putovanja u Saharu (42 dana na grbadevi, do Timbaktua!), u gradiću i okolici je događanja i više nego puno.
Par stotina kilometara sjevernije, najveće uzgajalište mirisnih ruža u Africi, pristiglih na ove prostore iz Irana, ondašnje Perzije. Sve miriše po ružinoj vodi, po ružinom parfemu.
U Tinerhiru, provinciji nad provincijama, četiristo metara visoke stijene kanjona rijeke Todra. Eldorado za alpiniste i slobodne penjače, ali i za brojne turiste.
Ne daj bože, što Anuša može, a može sve. Može i zna se penjati.
Teska srca odustaje od nakane.
Odlučili smo da se ne penjemo i ne padamo. Idemo dalje.
A prije toga, jednako kao i milijuni muslimana, čekamo večer, prekid posta, pa da i mi navalimo.
Hvala za “Dobar tek!”.
Nije trebalo. Teći ce nam kao vode sa Atlasa prema Sahari. Bez zadrške.