piše: Milan Rajšić
Ljetna vrućina u posljednjim danima zime, godine nam gospodnje 2025.
Na sunčanoj strani rijeke Mosel, okupila se grupa beskućnika, naložila veliku vatru. Peče se, pije i slavi kraj zime.
Zime, ne i siromaštva.
Za to će se još pričekati, a kako sada stvari stoje, dogodine će društvo oko vatre, biti i veće. Svakodnevno broj nezaposlenih, razočaranih i siromašnih, raste i raste.
Karneval prošao, maske skinute i pohranjene za prvu priliku i potrebu.
Iako u nuždi, lagati, muljati i petljati, lako se može i bez maske.
Posipanje pepelom završeno, riba se pojela, vrijeme korizme otpočelo.
Kako ćemo se samo promijeniti. Nitko nas neće prepoznati.
Kao svake od posljednjih pedesetak, šezdesetak godina. Novi vrli čovjek se rađa.
Njemačka se na neočekivanoj vrućini razgolitila, pa kao stara izanđala animir dama, pokušava se vrtiti i plesati uz metalnu štangu.
Pokreti joj teški i usporeni.
Sva mjesta na suncu iskorištena za zagrijavanje.
Mozda se nakon ovoga gušteranja, NjemačkA malo i zagrije, pa zapleše neki novi, nažalost, još uvijek Labuđi ples.
Demokratskim putem izabrana nova, tek buduća vlada, nedemokratskim i lažljivim putem, već prije početka demokratskog vladanja, uvlači osamdeset i nešto milijuna ljudi, u nehumano, nerealno, nesnosno dugovanje od samo, pet šest stotina MILIJARDI eura.
Milijarda, to je ona brojka koja ima devet nula i koju zdrav čovjek proživi kao milijardu sekundi u životu, tek sa sedamnaest godina.
Milijardu puta udahne čovjek zrak i ima 17 godina, milijardu novaca čovjek broji cijelih 17 godina.
Najveći dio novaca će otići za, a što drugo nego, oružje.
Strah se svakoga dana potencira, od strane svih demokratskih političkih partija i svih demokratskih digitalnih i analognih medija.
Borba protiv straha, najbolje i najučinkovitije se provodi oružjem bilo koje vrste.
Sreća da su ovi današnji političari, koji zagovaraju milijarde zaduženja i milijune komada raznog oružja, nosili kratke hlače prije trideset i nešto godina, jer s ovolikim strahom i bolesnom fantazijom ne bi nikada pao ni Berlinski zid, ni Željezna zavjesa.
Pored starog i vječnog neprijatelja: komunizma, Rusije, totalitarnih režima, Talibana…, na jelovniku se pojavio stari i vječni prijatelj: kapitalizam!?, USA!?, NATO!?…
A lijepo smo kao bosonoga balava djeca, u zakrpanim hlačama, trčali po ulicama za starim točkom i glasno pjevali:
“Amerika i Engleska, bit će zemlja proleterska…”