piše: Milan Rajšić
Za ručak juha od mrkve, krompira i medveđeg luka, u našim krajevima poznatijeg kao srijemus, pa slijedi polenta s medveđim lukom, uz koju jedem miješanu salatu od radića, mrkve, salate kristalke i podrazumijeva se, medveđeg luka.
Život u znaku medveđeg luka.
Jasna stvar, više nisam u Africi.
Medveđi luk je florni elemenat između 40. i 47. paralele, sjeverno od ekvatora.
Maroko i njegovih 27 do 36 stupnjeva Celzijusevih, je prošlost, a Venecija, Ljubljana i Zagreb sa svojim mizernim ledenim jednocifrenim temperaturama i ledenim vjetrom, su “Nova realnost”.
Posljednjih pet-šest dana “Marokansko-afričke rapsodije” provodimo u saharskoj pustinji.
U selu Merzugi, koje je nastalo zahvaljujući oazi i vodi, dva dana se uspinjemo, padamo, pužemo, valjamo se po prekrasnim pješčanim dinama.
Ujutro, navečer, po mraku, s prvim mrakom…
Skoro uvijek, osim po sunčanom vremenu, a ono je na Erg Chabi, najvišoj marokanskoj dini, svakoga, baš svakoga dana i najskromnije traje 12 sati. Kiša ovdje pada svake prestupne godine, ali samo kao statistički pokazatelj.
12 sati života u pećnici, rerni, rolu, roru… Svejedno kako to nazvali, ali zasigurno u tome zagrijani ili pečeni, ponekad prepečeni i pregoreni.
Najbolje je, vrijeme između 9 i 16 sati, provesti u hladovini, pijuckajući vreli čaj ili ledeni sok od iscijeđene naranče.
Domaći ljudi, najčešće se odluče na drijemanje i spavanje u hladovini.
Jedini koji žive na paklenoj pustinjskoj svakodnevnoj vrućini, su mnogobrojne deve (u par dana sam nabrojao blizo 200 kamila) i rijetki magarci, najčešće na rubu oaze, a koje kao da su i vlasnici zaboravili.
Koliko su savršeno ove životinje stvorene i “konstruirane”, najbolje pokazuje to, da se ni ne bune na neljudske magareće uvjete života u pustinji. Niti jednim jedinim pokretom tijela, ne daju do znanja, da žive u vrelini pakla. Kao da su sa nekog drugog planeta i dosli u Saharu na ljetovanje, kako bi zagrijali kosti i pokupili nešto braon farbe.
A tek kako elegantno i lako hodaju po vrelom (noću ledenom) pijesku. Nita, Dubravka i Marija, su bile oduševljene i od uha do uha nasmijane nakon jednosatnog jahanja i ljuljuškanja na pustinjskim lađama.
U oazi, samo par stotina metara daleko od brda pijeska, pravi pravcati raj.
Gornju vegetaciju uglavnom čine palme datula, kojih u oazi ima par tisuća, a u cijeloj palmeriji Tafilalet, brojka dostiže i više od milijuna.
Jedan od najvećih svjetskih proizvođača slatkih plodova datula, datulja, hurmi, urmi…
U arapskom svijetu vlada mišljenje da je u nuždi, jedna datulja dovoljna da čovjek preživi.
Svakoga oktobra, u okolici grada Erfoud, danima se održavaju sajmovi i berze datula i kulturno-umjetnički festivali vezani uz zahvalnost za bogat urod “pustinjskog kruha”.
Slatki život u znaku slatkih datula, koje čovjek može ubrati direktno s nekoga od milijun stabala.
Ima tu datula za svakoga: suhih za magarce, konje ili goveda, jos lošijih za ilegalno pečenje alkohola (koji i ovdje postoji, pitanje je samo kako preživiti pijanstvo na ovim vrućinama), slatkih, slatkih kao šecer, slatkih kao med, slatkih kao nektar, slatkih kao ambrozija, sitnih u kojima nema ništa osim koštice i ogromnih “kraljevskih” koje su nešto manje od pedlja moga unuka.
Ima tu datula za svakoga, pa i za Evropu, koja pojma nema što je datulja, a ono sto se u Evropi kupuje za desetak euro, u Maroku je klasa 10.
U Maroku se klasa 1, one kraljevske, plaćaju 10 euro, a one “normalne” što narod jede, koštaju tek dva, tri euro.
U srednjoj etaži, rastu voćke badema, kajsije, jabuke, masline, a u donjoj prizemnoj, nema što nema, a sve zeleno, do ugodnog bola zeleno: bob, mahune, grašak, lukovi ‘vaki, lukovi ‘naki, začini po vrstama i mirisima svojima…
Uredne parcele, između kojih se pružaju rukom iskopani kanalčići, u koje se iz širokih kanala, po tisućgodišnjem planu, pusta voda, podignuta danas pumpama, a nekada dolapima*, iz par stotina metara duboke utrobe zemljine.
Kako savršeno stvoreno ili “konstruirano”!!!?
U povratku, a prije leta za Evropu, još jedan dan u fejsu. Ljepoti i ugođanu nema kraja.
I još poludnevni posjet, gradu Meknes, jednom od četiri marokanska grada, koji ima tu nesreću da se nalazi nedaleko prekrasnog Fesa.
A možda je i bolje, ovako bez turističkih hordi, koje glancaju stare kamene kaldrme.
Nije u pustinji, baš sve pustinja.
Nije ni pustinja baš skroz pusta.