piše: Milan Rajšić
Biblijski tekst iz Korincanima poslanice prve, koji govori o ljubavi, procitao sam tek sa 24 godine.
Uzrok je potpuno prozaičan i tehničke prirode. Nigdje u mojoj blizini nitko nije imao Bibliju. Baka i mama su svoju vjeru upražnjavale u svojoj privatnosti i poniznosti, a otac i djeda, lijevo orijentirani i u dobroj mjeri protiv vjere, sve svece i njihovog šefa, skidali su s nebesa kada bi popili koju više ili kada je nešto išlo naopako. Kako sam rastao i sam sam sve više lijevičario pa onda zaokrenuo u anarhiste i otpadnike.
Slično je bilo s riječima voljeti, ljubav i drugim nježnim, maznim, romantičnim riječima. Ljudima s brkovima i bez njih, koji su dolazili iz Like, Korduna, Banije, Bosne, bilo je lakše popiti s društvom još jednu litru loše rakije, pa u pijanstvu završiti negdje u jarku, nego preko usta prevaliti ove skaradne ženske, babske riječi.
Bilo kako bilo, započeo sam samoobrazovanje i narednih šezdeset godina sam, s većim ili manjim uspjehom, bio zaljubljen. Zaljubljivao sam se na prvi pogled, ali i na drugi, u mlađe ali i starije, posebice ako su bile učiteljice. Zaljubljivao sam se danju i pogibao na noćnim frontovima. Zaljubljivao sam se na kratko i na dugo. Ponekad na nekoliko minuta, a jedanput na trideset godina. Nisam bio Delon ni Dean, ali bi se Digitronov džepni racunar zagrijao i možda pregorio, zbrajajući a i oduzimajući.
Počelo je sve prije 62 godine.
Za bolje razumijevanje prve ljubavi, važno je poznavati urbanističko uređenje pravoga baranjskog sela. Dva kilometra se pružalo selo kroz Panonsku ravnicu. Na jednom kraju su bile trgovine, gostione, crkve, mlin, zadruga, groblje. Na drugoj strani sela, škola, milicija, liječnik. Otprilike na polovici mjesta bio je Zadružni dom, pošta i slastičar.
Prva ljubav se rodila na tome dvokilometarskom putu od kuće do škole. Jako mi se svidjela neka Branka. Iako samouk, znao sam da se ljubav mora i iskazati. Uhvatiti se za ruke i šetati! Radije bi propao u zemlju da me više nikada nema.
Ja sam lijepo zamislio kako ću ja ići od živice do živice, iz jarka u jarak i čuvati Branku od ričućeg lava kad se pojavi. A ona je samo trebala s vremena na vrijeme pokupiti i ponijeti moju torbu, kako bi ja imao slobodne ruke za veliku borbu. Jasno da su svi vidjeli kako mi ona ponese školsku torbu i znali su da smo mi zaljubljeni par.
Moja Jane je nakon prvog razreda odselila iz našega mjesta jer joj je otac veterinar dobio posao u Beogradu.
Tvornica obuće Borovo tih je ranih šezdesetih imala odlične reklame za svoje proizvode, kao što je: Čizma glavu čuva, šubara je krasi! Meni je do danas ostala kao životna poštapalica reklama: U novi razred, u novoj obući Borovo!
Branka je već postala Beograđanka, a ja sam si našao novu “curu”. U selo je doselio Joško čurčija. Čurčija je onaj koji pravi čurke ili kožuške, prsluke i jakne od ovčije kože, koji se mogu i danas naći u Vojvodini.
E, taj čurčija i čurčinica su imali Maricu, slatku i preslatku curicu, s dvije lijepo upletene pletenice. Jednoga dana je učitelj prema direktivi Komiteta pitao, neka se javi tko ide u crkvu. Među rijetkima se digla i moja Marica i otvoreno, ne baš odviše glasno rekla: Ja sam Šokica. Jedva sam dočekao da stignem kući i pitam moju mamu što je to Šokica. Mama mi je rekla da mi to nismo, a ja sam pitao je li ja mogu biti Šokica. Svi su se raspali od smijeha, a ja se rasplakao. Čurčija je za par mjeseci otišao, a s njim i slatka Marica s dvije lijepo upletene pletenice.
Tek što sam prebolio još jednu ljubav, a po Borovo naputku, pronašao sam novu. Ova se zvala Nada i pripadala je starosjedilačkoj obitelji, koja se nije rado miješala s doseljenicima i došljacima. To moju ljubav uopće nije smetalo, jer sam ja u školi ukrao po koji komadić krede i onda idući do moga djeda, na dugačkoj drvenoj ogradi pisao: Nada voli Milana, Milan i Nada to su para dva, kad se budu ženili svirat ću im ja…
Jednog dana su u djedovu kuću došli milicioneri u plavim uniformama i pitali tko je na ogradu napisao: Živio kralj!
Tako je, na politički način, završila još jedna ljubav.
Dolaze vremena prvih čajanki nedjeljom i plesa do zore, pardon, do ručka. Prva gledanja, mjerenja, primicanja, dodirivanja…
Posljednje ovakovo “ljubavisanje” bilo je u drugom razredu srednje škole, kada sam po pravoj zimskoj mećavi pratio Đurđicu kući s raširenim kišobranom. Čekajući pred vratima stana da pronadje ključ, očekivao sam da me poljubi. Čekam još i danas…
U međuvremenu sam pročitao da ljubav dugo trpi, ne zavidi, ne veliča se, ne misli o zlu, ne raduje se nepravdi, raduje se istini, sve snosi, sve vjeruje, svemu se nada, sve trpi… A ako ljubavi nemam, ništa sam.
Vrijeme nevine ljubavi je završilo. Budi se istok i zapad, budi se sjever i jug…
Dolazi vrijeme kada se vjeruje ljubljanskim Buldožerima i Ljubav na prvi krevet.
Pričice za uspavljivanje staraca, pisat ću za nekoliko godina s gornje etaže.
Dan zaljubljenih nikada nisam slavio, jer nisam imao vremena: Bio sam stalno zaljubljen.