GDJE SI BIO? NIGDJE! ŠTA SI RADIO? NIŠTA!

IZ DRUGIH GLASILA
SBplus
piše: Emil Cipar

Tko ih se još sjeća …”gastarbajtera” iz sedamdesetih i osamdesetih godina. Ljeti i o Božiću bi preplavili naše gradove, obučeni u smiješnu, šarenu odjeću. Mogao si ih lako prepoznati po odjeći, po ponašanju, po imenima njihove djece. Upadali su u oči svojim autima, koja su bila za klasu veća i jača od tada uobičajenih „stojadina” i „juga”.

Godišnji odmor, ili „urlaub” kako su ga oni nazivali, bila je ujedno i prilika da pokažeš kako si netko i nešto. Socijalna terapija, prijeko potrebna kako bi skupio snage za još jednu godinu rada u tvorničkim halama, ili bauštelama diljem Njemačke. U Njemačkoj su bili radna snaga, rijetko ljudi …subjekti društva gotovo nikada. Njemački jezik naučili su samo toliko kako bi, kao radna, snaga mogli funkcionirati. Stanovali su u jeftinim stanovima u stranačkim getoima. U društvenom životu nisu imali nikakav značaj.

U rijetkom slobodnom vremenu … za vrijeme blagdana, posjećivali su prijatelje u drugim gradovima Njemačke i vodili uvjek iste razgovore. Tema je uglavnom bila kuća koju su gradili u Jugoslaviji, satnica u firmi u kojoj su radili, dodatni poslovi na crno, koji su iscrpljivali sve fizičke resurse…

Trošili su svoje zdravlje kako bi zaradili novac kojim su si željeli osigurati bolju budućnost. O trajnom ostanku u Njemačkoj nisu ni razmišljali. Kad djeca pođu u školu … vratit će se. Dotada će si osigurati sve što im je potrebno za život. Kuće koje su gradili zamišljenje su većinom kao stan i kao radno mjesto. Stan gore i poslovni prostor ispod. Poslovni prostor gradili su i oni koji nisu imali nikakvog zanata. Gradili su ga za djecu, koja će u njima raditi.

Rijetko koji san se ispunio. Sve se odvilo drukčije. Bezbrojne kuće po Hrvatskoj stoje potpuno prazne, a njihovi vlasnici i dalje stanuju u Njemačkoj u malim jeftinim stanovima.

Prva generacija „Jugošvaba” je u pravom smislu riječi izgubljena generacija. U Hrvatskoj su se isključili iz društvenog života, a u Njemačkoj se nikada nisu uključili u njega. Njihova djeca, odavno su u Njemačkoj završili škole i fakultete, odavno Njemačku smatraju svojom. Nemaju nikakvu potrebu dokazivati nekome u Hrvatskoj da su neko i nešto, jer oni znaju gdje pripadaju. Hrvatska im je zemlja u kojoj provode godišnje odmore, ali veze nisu tako čvrste kao kod njihovih roditelja.

Za vrijeme domovinskog rata mnogi su pokušali, ali rijetkima je uspjelo, kupiti članstvo u hrvatskom društvu. Nasjeli su brojnima „liderima” iz domovine, koji su ih posjećivali i molili za pomoć. Da se radilo većinom o prevarantima nisu mogli znati. I davali su daleko iznad svojih mogućnosti, mnogi su dali sve svoje zalihe.  Kada su ustanovili kako je većina njihovog novca završila u privatnim džepovima, novcu nije bilo više ni traga.

Nekadašnji „Jugošvabe” su sada u godinama kada počinju ostvarivati pravo na mirovinu i traže novi smisao života, ili traže općenito smisao života. Putuju između Hrvatske i Njemačke i nisu nigdje kod kuće. Djeca žive u Njemačkoj, a bez djece u blizini život nije život. U Hrvatskoj se osjećaju nesigurno, jer ne vjeruju hrvatskom zdravstvenom sustavu, jer se ne mogu uklopiti u hrvatsko društvo. A i visina mirovine je daleko niža od mirovine njihovih njemačkih kolega. U aktivnom radnom vijeku gastarbeiteri su nastojali dobiti što više „na ruke”, tako da je dobar dio njihove plaće isplaćivan na crno. U mirovinsku kasu uplaćivali su minimalan iznos, a razlika je otišla na poslovni prostor i balkone na kući u Hrvatskoj, koja sada stoji prazna.

Obiteljske tragedije nisu rijetke kod ove populacije.

Zvali smo radnu snagu, a došli su ljudi …tako je novonastalu situaciju tada opisao pisac Max Frisch. Ni njemačko društvo nije bilo spremno prihvatiti preko tri milijuna novih sugrađana. Milijunti je 1964. dočekan još sa cvijećem i dobio je „Vespu” na dar, ali već sredinom 70-tih, kod prve ozbiljnije krize, uočen je socijalni problem, koji će dugo zaokupljati njemačko društvo, a koji,  ni do danas, nije u potpunosti riješen.

Koliko Hrvata živi u Njemačkoj danas … ne zna se pouzdano. Brojka se kreće od 200 do 400 tisuća. Oko 200 tisuća posjeduje hrvatsku putovnicu, pa je taj podatak pouzdan. Ostatak je špekulacija i politika. Popis stanovništva, koji se trenutno provodi u Njemačkoj, trebao bi unijeti svjetla.

Bilo kako bilo ostao je veliki broj onih koji su cijeli život bili radna snaga, a nikada nisu mogli postati ljudi. Sada …kada je radna snaga na izmaku, osjećaju se izgubljeno. Ne znaju kuda pripadaju, traže smisao života i čude se kako ga nigdje ne mogu naći.
I kao što nikada nisu bili dovoljno kvalificirani za posao kojega su radili, sada nisu kvalificirani za život koji im je još preostao.
Nekada su trošili zdravlje da bi zaradili novac, a sada troše novac da bi to potrošeno zdravlje popravili. Na lošem njemačkom izmjenjuju iskustva sa kolegama iz drugih zemalja, s kojima se susreću kod liječnika, na trgovima i parkovima njemačkih gradova. Nedjeljom se sastaju sa zemljacima na željezničkom kolodvoru i komentiraju nove događaje u domovini.
Ali suvremeno društvo nema razumijevanja za njihove potrebe. Njemački kolodvori se sve više pretvaraju u moderne trgovačke centre u kojima za njih nema mjesta.

Gdje si bio? …nigdje! Što si radio? …ništa!