Kitana Žižić
Ničim zadojena nisam,
Samo dojena majčinim mlijekom.
Kad bih neutješno plakala
U sparnim ljetnim noćima
Mama me odvodila na hvarsku rivu
Udahnuti slani, rodni,
Osvježavajući miris najljepšeg mora.
Sišući mlijeko udisah ono iskonsko i
Zavoljeh sve hrvatsko, jezik ponajviše.
Svaki jezik je podložan izmjenama,
Mijenja se spontano, potaknuto razgovornim iskustvom,
Ponekad isprovocirano oglašenim natječajima,
Ponuđenim nagradama za najbolje nove riječi,
Koje će ponuditi zvonkije i sadržajnije značenje.
Tada ga ne mijenja život sam,
Niti prijeka potreba za boljim izričajem.
Jezik se suočava i s bolnim događajima,
Kad nema riječi koje mogu razgrnuti gusti mrak,
Samo čekati da popusti neizdrživo
I nuditi ili primati utjehu biranim riječima i sućutnim osjećajima,
Svjesni da više od toga nije moguće učiniti.
Ni vrijeme, taj veliki liječnik
Neće rane zaliječiti, melemom dušu olakšati,
Tek prazninu vremenom osvijestiti,
Neumoljivo učiniti prihvatljivim,
Bol gurnuti na samotna mjesta
S kojih nas neće svakodnevno mučiti.
Jezične mijene trebaju spontanost slijediti,
Ulaziti u svakodnevnicu rado prihvaćene,
Prepoznate po bogatijem, smislenijem sadržaju.
Ne kao
Dok čitate knjigu i zaskoči vas nepoznata i čudna riječ:
„Dočitnica“.
Tjerate dio mozga za pohranu da vam pomogne
Iskrcati je nagu na obalu spoznaje.
Čitate ponovno naprijed i unatrag…,
Možda iz konteksta izvučete smisao …?
I uspijete, ali je potrajalo:
„Pa to je označivač stranice knjige
Do koje smo je pročitali, bookmarker, straničnik!“
Tada se sjetih jedne nagrađene
Za koju je Stručno povjerenstvo
Utvrdilo da puno više govori
Od riječi do tada korištenoj.
Mogu vam samo obznaniti
Da je mnogima iz mog društva
Kao i meni samoj
Puno draža prognana floskula
Od nametnute ispraznice.