Tamna strana putovanja II
piše: Milan Rajšić
Kada se zakorači u željno čekanu hotelsku ili hostelsku sobu, apartman ili šator, Čeka putnika stotine jednadžbi sa stotinama nepoznanica: soba bez prozora, zajednicko kupatilo na katu, vec “zagrijani” krevet, nedostatak vješalica, ormarića, prostora svake vrste…
Uzmi ili ostavi. Koliko novaca, toliko i glazbe. Sigurno je da u svijetu postoje hoteli s puno zvjezdica koje svijetle sedam noći i svijetli nam, bolje rečeno blješti, kad ih plaćamo četverocifrenim novčanicama. Za sobice i sobičke s tisuću zvjezdica (ponekad se vidi i nebo), odbroji se sitno, ali nam garantira da tu u narednih dvadesetak dana, pustimo i korijenje, ne misleći na dane koji prolaze.
Putnik je dokazani mutant. Prilagodi se svakoj situaciji i (ne)prilici, ali…
Nekih stvari ima, gdje ne ide pa ne ide…
…i pored svih znanja i pameti, umjetnih inteligencija i genetike, još mu nije (a nadam se i da neće) moguće postati u najmanju ruku deva (jednogrba ili dvogrba), pa živjeti bez vode i hrane, danima, mjesecima, godinama…
Što god radio, meditirao, transcedirao, filozofirao, molio se ili “hranio se i napajao” sunčevom svjetlošcu i energijom, barem jednom u toku dana će mu zakrčati u želudcu, pa će kao i stoka jurnuti na jasle ili pojilo.
A onda počinju problemi: ne volim, ne poznam, previše masno, preslatko, preljuto, nema mesa, ima mesa… Pa, premala porcija, pa preskupo, pa nije ekološki i bioloski… Pa jednostavno: zatvoreno, nema ničega.
Kada se zadovolji “nagon” i potrebu, stiže nam novi problem jer nema vode, topla je, gazirano je, negazirano je, strah od proljeva…
E, ovo sa proljevima i toaletima, je nova epizoda i muka svakoga putnika. U moderna vremena, lakse je naici na prikljucak za internet, nego na javni zahod. Ovi moderni internetski, što brinu za razvoj digitalne tehnike, vjerojatno su, a ne znam odkuda, uvjereni da čovjek putnik, ne kaki i ne piški.
Ili to mozda radi digitalno. Klik, piškim! Klik, klik, klik, gotova velika nužda. Digitalno brisanje i pranje stražnjice ionako nije važno.
E, nema jos klik, klik, klik, za te potrebe, već je ponekad potrebno uzeti gumene čizme pa zagaziti u avanturu zvanu javni zahod. S maskom je već lakše, navikli su nas kroz koronu, a većina putnika ionako nosi naočale, pa ne vidi crno-bijeli svijet u stotinu braon nijansi.
Nije da nema i takovih ćenifa, koje su velike kao moje stanovanje, velikih, toplih, sa žuborom vode, udobnih, mirisnih, u kojima stenjanje i krčanje, prate Vivaldijeva četiri godišnja doba, ali ovaj put prijeti opasnost, da se opustimo, uspavamo i zaboravimo na smisao putovanja i ode po’sata na pravo pravcato sranje.
Teško nam pada i plaćanje najnužnije obaveze. Te nam je skupo, pa se nema sitno, pa jel’ može karticom, jel’ može na kredit ili sutra. Pomislimo ponekad, kako je lijepo onima koji po šest dana pokušavaju mutirati.
Avet novca kruži posvuda oko putnika.
Plati ovo, odbroj za ono. Pa jel’ možde nešto bez plaćanja?
Pa se najlakše odlučimo da ne plaćamo ulaznice za nešto, zbog čega smo potegli put. Odjedanput shvatimo, da nas muzeji ne zanimaju, da smo u sličnoj crkvi već bili, jeste da je gotska a ne barokna, a kao da je to važno. Crkva je crkva, kapitel i hram su ionako od mramora.
Pa, korak po korak u bespuću neplaćanja i šparanja, i dođemo do toga da ne plaćamo ni pića i hranu, kad smo u društvu za stolom, već gledamo u nebo i nadamo se ukazanju Bogorodice.
Vjera nam je velika i jaka i Gospa se javi, a mi sutra ponovo bacimo pogled i molitve.
I tako desetak, dvadesetak dana, i tako cijelo putovanje, a usput kupujući nevažne suvenire i jedući kupljenu hranu u sobi koju smo platili ili zahodu koji nismo platili.
Nekada nemamo novaca, nekada nemamo sitnoga, kartica bez pokrića nam ne prolazi (mi se kao čudimo i ne možemo vjerovati), mjenjačnice ne rade, novčarku smo zaboravili na klaviru…
Zemaljski putnički dani teku.
Dosta o novcu, koji ionako nije važan. Prelazimo na važniju stvar: zdravlje.
Posvuda vreba desetke beštija: mušice, komarci, geko gusteri (bezopasni), pauci, stjenice, uši, proljevi, otrova ja hranom, rane od udarca ili ogrebotine, osip ovaj, crvenilo ono…
Medikamente ili nismo ponijeli ili nam se ne kupuju, jer se plaćaju novcima, a novci su svetinja i ne smije se dirati u svetinju.
Što nam preostaje?
Postajemo revolucionarni, pitamo Googl, pitamo saputnike, zovemo obitelj, od unuka do djeda, od mila do nedraga.
U boj, u boj za zdravlje svoje!
Iako statistika pokazuje da ljudi s Balkana (i iz centralne Europe), jedu najmanje ribe na kontinentu, putnik iz naših prostora kreće na put, uvjeren da će negdje maznuti porciju oborite ribe i iskapiti dvije flaše vina. I to ne bilo kakve ribe, već kovača ili da bolje zvuci Sankt Piera.
Pa sto košta da košta.
A onda…
Kad čujemo cijenu, odmah postanemo zdravstveno osviješteni, pazimo na pravilnu ishranu, čuvamo riblje vrste koje su pred izumiranjem.
“Srdele su najbolja i najzdravija riba!” deklamiramo u glas.
Jesu! Zasigurno jesu, a k tome još i bezobrazno jeftine.
Pitate se Vi, pa kad će kraj?
Ima toga još. Ima toga još puno i puno, al’ ništa nije toliko tamno, crno, strašno i nerijesivo.
Putovanje je (za mene) život.
“Mislio sam, idem negde
sada vidim, iš’o sam u krug
mislio sam, nisam duzan
a sad vidim imam neki dug.
Poneo sam gromobrane
ako bude oluja i grad
poneo sam padobrane
ako treba da ublaze pad.
Kada krenes, nikad ne znas
kol’ko traje let
koliko je dana dosta da upoznas svet.
daljina, dim i prasina.
Isao sam drumovima kroz javu i san
sretao sam dobre ljude
skoro svaki dan.
daljina, dim i prasina.
Mislio sam radim nesto
i to bi me umirilo skroz
mislio sam, cekam tramvaj
kad odnekud stize brzi voz.
daljina, dim i prasina.”
Bajaga (rodjen u Bjelovaru), Daljina