piše i slika: Nada Vučičić
Moja domovina više nema granice ali ima ljude, nesretnike, siromahe, izgubljene, one koji još nose nadu da može biti promjena.I šljam koji misli samo na vlastitu dobit!
Glupost ili bolest?
Ovi potonji su u sudstvu, politici, državnim poduzećima… moćnici ministri, župani, gradonačelnici.
Poniziti, oteti, uništiti čovjeka kao da je nula na njihovoj listi jer im ne treba.
Voljela sam svoju domovinu. Živjela pošteno. Vjerovala beskrajno u pravdu. Opraštala, iskupljivala, davala najviše što sam znala i mogla. Branila! Učila djecu da je pravda jača od zla i zlih. Sad tražim oprost od njih. Istina kasno.
Grlim ženu (50 god.) a vidim djevojčicu koja je držala čvrsto moju ruku i vjerovala kako sam snažna da je zaštitim i vodim. Vidim medicinsku sestru koja skače u snu vičući: samo mi nemoj umrijeti! Ranjeniku kojeg je taj dan njegovala.
U miru ništa za sebe nije tražila osim rad od kojega može živjeti s kćerkom kao udovica. I vidim košmare i borbe koje je prolazila kroz dane rada s malim primanjima kao podstanar.
Nisam je mogla zaštititi jer moja domovina ima moto: “Netko to treba platiti” pa odabere tko je nemoćan da se pobuni.
Pa pronađe mene koja vjeruje u poštenje i baci me na koljena.
Gledam, kao i tisuće drugih, svoju kćer kako odlazi u tuđu domovinu po kruh i dostojanstvo. Smiješi mi se hrabro da preživim rastanak.
Poznaje me dobro. Zna da moje srce krvari predugo i da više nemam nade ni vjere u ovu zemlju koju sam zvala domovinom, puna ljubavi!
Neka providnost sačuva pečalbare!
