Kitana Žižić
Gnjilo vrijeme leglo na dane,
Usnule trešnje čekaju da sunce grane,
Cvjetovi blijedo ružičasti pognuli glave
Dok plodovi strpljivo čekaju rađanja vrijeme.
Dva stabla trešnje ispred naše zgrade.
Mi nestrpljivo u krošnje gledamo
Tražeći izdanke bobice rane.
Ali stablo te sorte samo namami nepce,
Čekamo i dalje onu kasnu, nektara punu
Što slašću nas odvede na livade rosne,
Kad smo se poljupcima branili
Od još nepoznatog svijeta odraslih,
Koji nas je pomalo usisavao
Usprkos obrambenim porivima mladosti.
U zemlji Izlazećeg sunca
Vrijeme cvatnje trešanja Sakurom zovu,
Iz čitavog svijeta turisti dolaze
Da zajedno s Japancima uživaju
U nježnom cvijeću kratkog vijeka.
Trešnja nas tako opominje da je život
Prekrasan, ali kratak i prolazan.
To nikada ne bih mogla zaboraviti
Ni da nema ovih dviju trešanja
na uskom puteljku do stana.
S onih zelenih livada uvijek sam bila prognana
Ili sam sebe samu prognala izranjavana strahovima
Zbog nemogućnosti trajanja.
A kad se strahovi obistine
I na vrata uzalud kucamo
Ona druga koja će se opet negdje otvoriti
Ne pružaju potrebnu utjehu praznini,
Koja se čvrsto u nama ugnijezdi.
Da sam trešnja ne bih o tome brinula
U meni bi se tako prirodno nastavila
Ljepota rađati, jenjavati, umirati
I ponovno suncu namigivati.
Samo ljudi kopkaju previše po nutrini
Ne dajući mira ni srcu ni umu,
Slabi su a misle da sve mogu sami
Ignorirajući prirodne zakone i sudbine splet…