Literarni rad s međunarodnog natječaja, na temu: DRVO – mudrost, znanje, križ i stablo, u organizaciji Matice hrvatske za Ruhrsko područje.
autorica: Gabriela Tadić, 4.c, III. OŠ. Bjelovar
mentorica: Suzana Turković
Jednoga proljeća maleno drvo neka je djevojčica posadila u parku. Od tada ga je posjećivala svakoga dana kako bi ga zalijevala.
Drvce je iz dana u dan bivalo sve veće i veće. Jako je brzo raslo, te je u rano ljeto bilo visoko više od metra.
Kada je stiglo ljeto, drvcu je bilo sve više i više vruće pa je djevojčica morala dolaziti češće kako bi ga zalijevala. Ponekad je drvce glumilo da ga treba zaliti jer je voljelo biti s djevojčicom.
Djevojčica bi sa sobom u park ponijela loptu pa bi ju znala baciti prema drvetu, a lopta bi se odbila od njega. Tako su se igrali djevojčica i drvo. Djevojčica je u park dolazila s prijateljima.
Počela je škola, ali je djevojčica i dalje dolazila obići i zaliti drvo.
Stigla je i jesen. Djevojčica je odlučila kako će na grane drveta staviti hranu za ptice, pa kada mu ptice slete na grane, da imaju što pojesti. S obzirom da jesen donosi veću vlagu i puno kiše, djevojčica ga više nije morala zalijevati.
Dani su postajali sve kraći, a magle su bile sve češće. Postajalo je sve hladnije. Drvo je zaspalo, učinilo mu se, samo na čas. No, kada se probudilo vidjelo je da na svojim granama više nema lišća. Pomislio je da će sada biti ružno svojoj djevojčici.
Ponovno je drvo zaspalo i kada se probudilo, bilo je cijelo prekriveno ledom. Djevojčica se divila kako je drvo lijepo, ali je drvo imalo nekakav čudan osjećaj i znalo je da dolazi zima.
Djevojčica nije bila zabrinuta zbog zime i hladnoće, ali drvo je znalo da nije dovoljno staro da izdrži tu hladnoću. I bilo je zabrinuto.
U novogodišnjoj noći bilo je toliko hladno da se drvetu smrznulo i korijenje te se više nije moglo hraniti, niti piti vodu iz zemlje. Drvo više nije dočekalo ni jedno proljeće, ali je djevojčica odlučila na istom mjestu posaditi novo drvo.