(drugi dio)
piše: Marica Žanetić Malenica
„… Nalazimo se ispred novosadske sinagoge. Ova koju gledate je peta podignuta na istom mestu od 18. veka… gradnja je započeta 1905. a dovršena četiri godine posle… lepa je, ali trebate videti onu u Subotici, dah će da vam stane…“
„…Kao što vidite, u Novom Sadu ima veoma lepih zgrada, ali kad vidite one u Subotici…“
Otprilike ovako bi završilo gotovo svako pojašnjenje ili komentar naše vodičke Sanje dok smo šetali Novim Sadom. Zatečena tim učestalim spominjanjem Subotice o kojoj, koncentrirana mislima na susret s Novim Sadom, nisam osobito razmišljala, u jednom trenu sam je upitala odakle je i gdje živi.
„Pa iz Subotice, u njoj živim, naravno!“
Naravno. I tako, dok smo u predvečerje drugog dana boravka u Vojvodini blagovali na „Salašu 137“ nadomak Novog Sada i ćutjeli okuse i mirise hrane, pića i umirujuće vojvođanske ravnice, ja sam već u glavi pripremala svoje noge skitalice za šetnju subotičkim šorovima gdje će „dah da mi stane.“
Istinabog, jednom sam, na putu za Budimpeštu, nakratko i svratila u nju, ali bilo je to tako davno da u sjećanje nisam uspjela dozvati nijednu sliku. Potisnule su je brojne druge tijekom nekoliko desetljeća kojima se broji vremenski odmak od našeg prvog i jedinog susreta.
Bajkovite zgrade
Drugi po veličini vojvođanski grad, s približno 142 tisuće stanovnika, rasprostire se na samom sjeveru Vojvodine, u blizini mađarske granice. Udomio je tijekom stoljeća Srbe, Hrvate, Mađare, Nijemce, Slovake, Židove… pa su ovdje danas na snazi čak četiri službena jezika. Uz srpski, hrvatski i mađarski, od 2021. to je i bunjevački oko kojega se u javnosti dvoji. Naime, bunjevačka ikavica smatra se tek dijalektom hrvatskog jezika. Iako su od te odluke prošle dvije godine, nazivi ulica još uvijek su trojni.
Subotica se prvi put spominje u pisanim dokumentima pod imenom Zabatka 1391. Od tada je promijenila više od dvjesto imena od kojih su najkarakterističnija bila: Szent-Maria, Maria Theresiopolis, Marija Theresienstadt, Szabadka i Subotica. Značajnije naselje postaje tek poslije tatarskih pohoda početkom 13. stoljeća, a njezin razvitak započinje nakon što je izgubila svoj vojni značaj. Status slobodnog kraljevskog grada dobila je 1779.
Po dolasku u ovaj na prvi pogled zanimljiv grad, s razgledavanjem smo krenuli od parka arhitekta i kolekcionara Ferenca Raichla i potom zastali ispred njegove palača, remek-djela secesije. Takvo nešto rijetko se viđa, a podsjetila me je na one neobične i začudne Gaudijeve zgrade koje sam srela u Barceloni. Prati je priča kako je njezin vlasnik bankrotirao nakon što ju je dovršio. I ne čudim se jer vidi se, baš po svemu, da „beg nije (bio) cicija“.
Prateći Sanju okretala sam glavu lijevo-desno kako bi mi ono bitno i pogleda vrijedno uletjelo u vidokrug. I dok zastajemo ispred prelijepih secesijskih palača meni se, kao i nekima drugima, učinilo da sam zalutala u vremenu i prostoru i katapultirala se u neku od onih bajki dobre, stare i nadasve maštovite braće Grimm. Jer ovdašnja arhitektura je zaista vrlo dojmljiva i pitoreskna. Poželjela sam, onako u hodu, da do mog ponovnog dolaska nikne u nekom parku ili obližnjem šumarku i ona kućica od slatkiša, po mogućnosti bez vještice duga i kukasta nosa ili bilo kojeg drugog stanara. Tek nek’ u kaminu tinja vatrica i ambijent čini toplim, ugodnim i romantičnim kako bismo Ivica i ja tu svili naše ljubavno gnijezdo. Dobro, neću inzistirati na Ivici, prihvatljiva su mi i druga imena.
Umjesto u malu slatku i jestivu kućicu ušla sam u Gradsku kuću, najveću pa i najljepšu subotičku građevinu podignutu krajem prvog desetljeća prošlog stoljeća stilom mađarske secesije. Skladan je spoj umjetnosti i obrta, a u njoj je danas i Gradski muzej.
Dah mi je stao
Nezaobilazan bio je i susret s njihovom velebnom sinagogom, onom od koje, kaže Sanja, „staje dah“. Druga po veličini europska sinagoga (odmah iza one budimpeštanske) također je sagrađena u secesijskom stilu, za vrijeme Austro-Ugarske, i to 1902. Prepuna je ornamenata koji podsjećaju na mađarske narodne motive, a prate ih latice cvijeća i paunovo perje. Unutrašnjost je jednako očaravajuća, s mnoštvom vitraja, pastelnih boja i dekoracija. U funkciji je bila do Drugog svjetskog rata kada su, tijekom 1944., brojni pripadnici židovske zajednice odvedeni u koncentracijske logore iz kojih se uglavnom nisu vratili. Prilikom rekonstrukcije unutrašnjosti ovog „spomenika kulture od velike važnosti“ na obnovljene klupe vraćene su metalne pločice s njihovim imenima na mjestima koja su im tada pripadala. Inače, muškarci su sjedili dolje, a žene na katu kako ih, zamislite, svojom pojavnošću ne bi ometale i odnosile im pozornost tijekom vjerskog obreda.
Kada smo već kod sakralnih objekata spomenimo i impresivnu Franjevačku crkvu, baroknu Katedralu Sv. Tereze Avilske te Muhadžir džamiju u harmoničnim krem bojama.
Mogla bih ja tako u nedogled, ali neću. Spomenut ću još: elegantnu Plavu fontanu popločanu Žolnai keramikom u parkiću nedaleko Gradske kuće; spomenik neznanom instalateru koji viri iz šahte u Borovoj ulici (kažu da je napravljen po uzoru na Čumila, onog u Bratislavi) ili, pak, spomenik „caru“ Jovanu Nenadu „Crnom“ na glavnom gradskom trgu, za kojega, priznajem, nikada nisam čula. Iako je dotični, nazivan u spisima „car niotkuda“, na povijesnoj i političkoj sceni igrao svega godinu dana (ubijen je 1527.), ipak je već 1927. dobio svoj velebni spomenik s tri skulpture koje su obezglavljene već u prvoj godini fašističke okupacije ovih krajeva. Obnovljen, vraćen je na približno isto mjesto i po drugi put otkriven tek 1991.
Umirovljeni tramvaj
Gradski tramvajski prijevoz ovdje je uveden još 1897., prije nego što je to učinjeno u većim gradovima poput Beograda, Novog Sada i Niša. Popularni tramvaj je prevozio putnike punih 77 godina da bi 1974. ustuknuo pred isplativijim autobusima. U mirovinu su ga, suznih očiju i mašući rupcima, ispratili brojni građani obećavši da ga neće zaboraviti. I nisu. Na mjestu jedne od nekadašnjih najfrekventnijih stanica postavili su 1991. dva vagona koji i danas privlači poglede turista kao svojevrstan spomenik tehničke kulture.
I da, Subotica je i rodno mjesto slavnog i vrsnog književnika Danila Kiša – „dobrog duha jeseni i drumova, ciganskih kola i željezničkih perona, vojvođanske melankolije“. Davno je to bilo kada sam čitala najpoznatije mu djelo, zbirku novela “Grobnica za Borisa Davidoviča”.
Boravak u Subotici bio je tek poludnevni, ali dostatan da se razviju simpatije, barem one s moje strane. Grad ni prevelik ni malen, posebne arhitekture, neobičnih spomenika, fontana i zelenih oaza te ljubaznih ljudi, ima sve što čovjeku treba. Samo da još mogu umjesto u Panonsko gledati u Jadransko more, mogla bih upravo ovdje osmisliti neki svoj život. Možda drugi, možda treći… za ovaj prvi i jedini je kasno.
Palićka olimpijada kao prethodnica atenske
Umjesto pravoga, Subotica ima zamjensko more, Palićko jezero koje počinje na izlazu iz grada, a završava u Parku prirode Palić. Ovo popularno turističko odredište poznato je po otocima na kojima se gnijezdi velik broj ptica, poput čaplji i galebova. Uz obale jezera je uređena šetnica koja nas je dovela do poznatog secesijskog vodotoranja, glazbenog paviljona, spomen-česme te Ženskog štranda (plaže). Riječ je o objektu izgrađenom prije stotinjak godina kako bi štitio kupačice od znatiželjnih muških pogleda. Plaža za gospodu bila je na suprotnoj strani. Zamislite kojim bojažljivim ili, pak, strastvenim dodirima je svjedočila uznemirena jezerska voda kada bi se, negdje na pola puta, susrela ženska i muška obnažena tijela. Važno je da su glave ostajale iznad vode. I tada, i sada.
Sanja zvana „sveznalica“ ispričala nam je i neobičnu predaju o mađarskom plemiću i svestranom sportašu, Subotičaninu Lajošu Vermešu, idejnom tvorcu i začetniku Palićke olimpijade. Zahvaljujući njegovu entuzijazmu, sportskom duhu i imutku, u razdoblju od 1880. do 1914. ovdje su se održavale sportske igre državnog i pa čak i međunarodnog značenja (dolazili su sportaši iz cijele Europe). Po neprovjerenoj predaji upravo je Vermeš potaknuo Pierra de Coubertina na ideju o obnavljanju davno ugaslih helenskih Olimpijskih igara, što je i učinjeno. I tako su se prve Palićke sportske igre održale 1880., a prve Olimpijske igre moderna doba tek šesnaest godina poslije – 1896.
4 konja debela i 8 tamburaša
Ovu zanimljivu priču s Palićkog jezera zalila sam u obližnjoj „Vinariji Zvonko Bogdan“ koja je također sagrađena u stilu panonske secesije sa simpatičnim šarenim krovom. Proveli su nas kroz barrique podrum i dnevni boravak ali na mene je upečatljiviji dojam ostavila kušaonica. I dok su drugi, poput pravih kušača, zalogaj s pladnja zalijevali gutljajem vina, ja sam skratila postupak. Smlatila sam odjednom: polutvrde punomasne i zrele kravlje i kozje uzorke sireva, domaći džem, suhe šljive i kajsije, orašaste plodove, bobice svježeg grožđa i grisine.
Tako fudrana mirisala sam vino, mućkala ga u finoj tananoj čaši, uzdisala zatvorenih očiju i glumila vrsnu enologinju. Nakon „4 konja debela“ i „8 tamburaša“ sve druge vrste s njihove vinske liste (merlot, pinot bijeli i sivi, sauvignon blanc, chardonnay, rose sec…) bile su mi iste. Ni po boji ih više nisam razlikovala.
Sita i nafajtana uzorcima bijelog, crnog i rόse vina izljubila sam se u dvorištu Vinarije sa Zvonkom Bogdanom, poznatim pjevačem i skladateljem i s osam tamburaša Janike Balaža izlivenih u bronci i ovdje postavljenih 2018. Tamburaši su nekada svirali na Petrovaradinu, Zvonko je pjevao, a sada tu dočekuju goste, grle se i fotkaju s njima.