Zvjezdana Čagalj
Na dasci od grmlja daskaju ptice,
Valovi urliču kroz kavezne žice,
Prodire mjesec u pore tuge,
A ptica misli: Let je za druge!
I čuči na dasci ne ćuteć’ slobodu,
Ne cvrkuće! Ta kome? I koju odu?
Zastrta okna bez trunke snova,
Brodić u luci bez novog plova,
Sunce sve rjeđe stiže u oči,
Tek kratko zrake u zjeni moči,
A vjetar zviždi sjetne davnine,
A onda ode tražeć tišine…
Gdje su se skrile proljetne noći
Od šapata vezene? Kane li doći?
I kad je ljeto cipele navuklo?
Džemper iz škrinje u podne obuklo?
Samo se pitam, od kud taj led?
Je li se život stavlja u red?
I što to može iz zamrzivača
Otopit gromade ledenog plača?
Evo, hvatam šakama zrake,
Po travi, po cvijeću, po rosi iz jutra,
Možda ću nekako stići toplinu
uliti u drhtaje novoga sutra?
Samo ti budali, reći će ljuti,
Vidjet ću bliskog gdje čudno šuti,
Ruganje onih što ukraše dah,
I sebe trošnu dok ispire strah,
Ali mi neće oteti to mrvu sunca
Kojim ću sijati s tamnog vrhunca,
Jer, eto, dok neki sjede na tronu od zlata,
Ja radije otvaram suncu vrata
I meni će ljeto isplesti veo
I mene će uzeti netko zreo
Za bal
Nad gradom od betona!