Nada Vučičić
Pitam mudraca sa Istoka:
Koliko halja mora biti duga
i kosa bijela oči prazne
u grlu da zaječi trombon
i opraštanja ne budu kazne?
Starac me mirno gleda
(ruke moje lagano drhte)
kakav mi savjet mudri sprema
i hoće li što izreče jačinom biti brže?
A on mi nježno ruke uzme
i u oči me k’o srna gleda
glas mu mekan a blage
usne razmaknute:
Odluku već si donijela
vrata zatvaraš sve brže
i samo pamti istinu postojanja!
Ni jedna rijeka tok nije stekla
da kamenje joj vodu ne okrzne.
I zato lupi vratima što prije
Bol se tako lakše podnese.
San je tek ono što se snije
Fatamorgana iluzije