Mirjana Barać
Bilo je u lipnju
Sumorno jedno ljeto
Za mene i sveto
I prokleto
Ponoć zatvorila vrata
Vrata od zlata
Na trgu staroga sata
Proklela noć i mrtvo i živo
Tekla je rijeka, bijaše Sava
A Grad spava, moj grad spava
U noći
Oči,
Pune nekog sna…
Bijaše noć, i lipanj bijaše
Žmirkaše zvijezde,
Zvijezde namiguše
I uličnih svjetiljki trag
Da li je vrag il anđeo neki
Tko bi ga sad znao
Tračak svjetla iz oka ukrao
I s cirlikom zlokobnim u magli nestao.
Bila je noć, podno Zagreba
I jedna žena iz groba
Pobjegla iz sna.
Potekla…
Kao rijeka…