Iz naše arhive/ objavljeno 18.06.2015.
Lijepo sjećanje uz blagdan Svetog Ante
piše: Sonja Breljak
foto: Hrvatski glas Berlin
Berlin/ Bilo je to u prošlo, lijepo subotnje jutro. Ma, berlinsko je vrijeme ovih dana uistinu nestabilno …sunce, kiša, toplo hladno …
Ali, subota je barem osvanula vedra, nebo bez oblačka. E, to će se kasnije pretvoriti u pravo pravcato nevrijeme ali to je bilo tek u kasno popodne. Sad pripovijedam o tom subotnjem jutru.
Krećem iz kuće prilično rano. Trebam do 9 i 15 već biti u St. Hedwig katedrali. Danas, naime, nisam novinar ili barem nisam to prvo, najprije i samo, kao inače.
Fotoaparat predadoh u suprugove ruke uz par (ne)potrebnih napomena kad, gdje i što, i stadoh u dnu katedrale, na gornji red stepenica, među članove Mješovitog crkvenog zbora Hrvatske katoličke misije Berlin, kojim ravna Matija Ćosić. Danas nas glazbeno prati Nijemac Harald Schmidt iz St. Hedwig katedrale.
I nas evo pozvanih i ponosnih, a nakon vrijednog i upornog vježbanja posljednih tjedana, na svetoj misi i obredu ređenja đakona, koje predvodi pomoćni biskup Wolfgang Weider. Pjevamo na latinskom, njemačkom, hrvatskom ...Tebi pjevam, Zdravo tijelo Isusovo, Gloria, Darove kruha i vina, Agnus Dei …
Uz suglasnost i zahvalnost Biskupije, tu smo na poziv našeg Nikole Horsta Kaye, jednog od kandidata za đakona. Akustika u katedrali je izvrsna, pa, poslušah i uvjerih se i kasnije, zvučimo, na opće zadovoljstvo, kao zbor anđela. Pripomogao je tome naš vrijedan rad, profesionalna glazbena pratnja, naša predana mlada voditeljica, glas opernog pjevača Gorana Caha i ugodni, meki i topli solo Ane Draganović.
Istina, do prije nekoliko godina, nisam imala pojma o ulozi đakona, a posebno ne trajnih đakona koji su ujedno, oženjeni, obiteljski ljudi, zaposleni i gdje drugdje u civilnim sferama i uz to vrlo angažirani u crkvi.
Nikola Horst Kaya – neobičan lik. Upoznah Nikolu prije koju godinu najprije kod “Brođana” čiji su, supruga mu Kleopatra i on, članovi. S puno ljubavi Zbor HKM Berlin je, pripremao i pjevao u vrijeme obreda ređenja đakona. Primili uistinu za to vrlo ugodne pohvale organizatora, rođaka i prijatelja te i samih kandidata. Nikola je bio posebno zahvalan. A i mi svi iz zbora, opušteni u pjesmi i zadovoljni učinjenim.
Obred prošao, pa fotografiranje ispred crkve, pa prijam iza, ugodni susreti i razgovori …
I evo nas poslije opet zajedno u hotelu International gdje nas je na proslavu njegova ređenja za đakona, pozvao Nikola. Skoro cijeli Zbor je tu, i “Brođani”, i naši svećenici, pa papinski nuncij Eterović, dosta i nepoznatog svijeta. Nije ni čudo, Nikola je aktivan u više župnih zajednica. Upoznah i Nikolinu obitelj.
Nešto od njegove pripovijesti već sam sporadično čula. Ali opet, uistinu sam iznenađena. Baš neobična priča. Hvatam prigodu, ono barem pet minuta da ne remetim proslavu, progovoriti koju s Nikolom. I on se ljubazno kratkom razgovoru, odazva. Da ne duljim sa suvišnim pitanjima koja troše vrijeme, izrecitirah najprije što mi je poznato o njemu.
– Razgovarala sam malo u crkvi i s tvojim roditeljima. Pa evo, znam da si rođen 1977. godine u Berlinu. Imaš sestru Anu, mamu Boženku, otac je krsnog imena Ivan Horst, inače porijekom iz Turske. Neobična priča. Član si kluba “Brođani”. Oženjen si, Kleopatrin suprug i otac četvorice sinova od 6 do 16 godina -Antonija, Ivana, Josipa i Stjepana. I to je skoro sve što znam iako se duže poznajemo. A mene zanima, ne površnosti radi, već uistinu, zašto, kako, od kad i otkud na ovom putu?
Priupitah to sve na hrvatskom a odgovore sam dobila na njemačkom, iz prostog razloga jer, kao i svoj našoj djeci rođenoj ovdje, Nikoli njemački jezik ipak ide bolje od jezika njegove mame. No, Nikola Horst je primjer kako Bogu ništa nije nemoguće i kako vrijedne i uporne ljude, na njihovom putu, i dragi Bog pomaže.
– Kad sam bio dijete moj otac je bio musliman. On je bugarsko -rumunjskog porijekla, rođen u Turskoj, u Njemačku došao u 14-toj godini života. U Berlinu je kasnije upoznao moju majku i ja sam došao na svijet. Bila je to velika ljubav. Bilo je uspona i padova u životu moga oca, u životu roditelja. Njegovo prvo ime bilo je Suleyman. Kroz razdvajanje mojih roditelj, nešto se posebno dogodilo. Pitate, zašto je došlo do razdvajanja? Bilo je tu kulturnih, vjerskih i inih razlika. Izgubio se fundament, nestala ravnoteža, nije bilo molitve.
Jednom smo i prije razdvajanja bili u Međugorju. Po razdvajanju, otac je otišao u drugi stan, mi smo preselili. Nakon nekog vremena otišli smo u Međugorje. I ja sam tamo molio da se moj otac vrati. Duga priča, mogu o tome satima pričati. Ukratko, moj otac je odjednom bio tu. A u središtu tog povratka, bilo je Međugorje. Pokojni fra Slavko Barbarić je puno tome doprinio.
Pronađen je fundament, moj otac je zaključio da se želi krstiti i to je napravio 1988. u Međugorju. Kroz to što se dogodilo, kroz tu promjenu oca, kroz to šta su franjevci tu značili, ja sam imao želju biti svećenik. Tada sam u Međugorju, pred svetim Antom rekao: – Želim biti svećenik!
Želio sam biti kao fra Slavko. Želio sam to kao zahvalnost da je moja obitelj odjednom bila normalna. Je li to bila molitva, je li to bilo Međugorje …ne znam, ali moj otac se potpuno promijenio. Tad sam imao 11 godina i želio sam biti svećenik. Kasnije sam upoznao moju buduću suprugu. Sad …ne ide više, mislio sam, ne mogu biti svećenik. Ljubav prema supruzi je prevagnula. Ali, zbog obećanja svetom Anti, imao sam problema. Nisam mu mogao pogledati u oči, ni proći kraj njega.
Jednom sam bio u Padovi i pred svetim Antom se ispričao. Rekoh mu: – Moj sin će se zvati Antonio. Izvinuh se zato što ne postadoh što obećah ali …zato mogu biti dobar otac i dobar suprug, rekoh. Godinu kasnije bio sam u Međugorju i tamo sam sreo don Antonia, svećnika iz Zagreba.
On me pitao …zašto ne postanem đakon?
Ja velim, pa ne ide to, ako sam oženjen. A on kaže, kako postoji ta mogućnost, to je nešto novo, nešto što je prije bilo i opet obnovljeno. Rekoh: – Onda ok don Antonio, bit ću đakon. I kad sam došao ponovo u Berlin raspitao sam se o tome, kako i što trebam načiniti. Trebam studij teologije završiti, ispite položiti, to je procedura od pet godina, tri godine intenzivno i dvije pripreme. Bilo je tu ispita, pismenih, usmenih …Bilo je padova i uspona. I onda je evo riješeno da ređenje bude 13 .06. Eto, koje slučajnosti, nisam tada ni pomislio da je sveti Ante.
Tri puta je bio pozvan, čuli smo danas u čitanju. I ja sam tako pozvan, no trebao sam najprije taj poziv čuti. Poslušah don Antonia koji je rekao, ti imaš te sposobnosti i već i tako godinama živiš đakonat.
Želim da ljubav koja u meni gori, da ju prenesem dalje.To je moja želja. I moja velika želja je bila rad s mladima i ja sam, to i dobio. Imam svoj poziv, bit ću đakon s civilnim poslom i u slobodno vrijeme. Naravno da bi moja želja bila biti đakon s potpunom posvećenosti tom poslu.
Moja mama potječe iz Sinja, točnije iz Vrlike. Djevojačko prezime joj je Duvnjak. Kaya je tursko prezime. Otac je u Njemačku došao šezdesetih godina a mama sedamdesetih. Oboje već deset godina žive u Međugorju i tamo vode mali hotel.
Koliko puteva k Bogu ima, pitamo se često? Papa Benedikt je rekao: -Ima toliko puteva k Bogu, koliko je ljudi na svijetu.
Mi trebamo ljubav Božju živjeti, živjeti naše vjerovanje, tad ćemo moći i ljubav dalje podijeliti. To je moja želja, moj cilj kao đakona.
Radi odluke Biskupije koju sam danas doživio, raspoređen sam, i prema mojoj izraženoj želji, u Hrvatsku katoličku misiju. Radujem se radu s mladima, i o svemu tome, o mom angažmanu đakona, trebam još sjesti i razgovarati i dogovoriti se s našim fra Franom, rekao je Nikola Horst kojemu je eto baš danas na dan objave ovog teksta, svojevrsni drugi dan rođenja.
Naime, prije koju godinu, na današnji je dan imao tešku nesreću na poslu, jedva preživio, učvršćen nakon toga, još i više, u svojoj namjeri, angažmanu u crkvi i svom putu ka ređenju, ka svom cilju pokazati i ljubav dati, dijeliti. Na tom putu, želimo mu obilje blagoslova, divimo se njegovoj upornosti i čestitamo na ostvarenom.
I zahvaljujemo da smo taj važan dan i lijep događaj i doživljaj s njim mogli podijeliti i drugima opisati i približiti.
Zbor HKM Berlin na ređenju đakona Nikole Horsta Kaye u St Hedwig katedrali na Svetog Antu 2015. godine